Obnovio vinograd i danas proizvodi 40.000 litara vina
Ako je Billa Gatesa pita kako je doša na ideju? Seljaku daš vrimena i eto ti – stojeći pokraj 120 godina starih bačava, u kojima se nekoć ljeskalo vino, pokazuje nam Marko Duvančić neobičan hotel koji je od šest hrastovih bačava zapremnine 43 tisuće i dvije zapremnine 21 tisuću litara napravio u Razvođu kod Drniša. Naime, stare je bačve preuredio u dvokrevetne sobe, u njih stavio više od stoljeća stari namještaj, opremio ih modernim kupaonicama, LCD televizorima i klimatizirao. I “zaradio” četiri sunca, najvišu kategorizaciju koju smještaj na seoskom domaćinstvu može imati. – Najprije san bija smislija da to izgleda ka Štrumf-selo, al’ sam od tog odusta. Kad san probija vrata na bačvama, od tog sam viška materijala napravija stolove i klupe na čepove i ljepilo, bez željeza, za kušaonicu – govori. I sobe u bačvama, ispred kojih je bazen, i kušaonica bile su nadogradnja osnovne Duvančićeve djelatnosti – vinarstva. Odrastao je u Razvođu, kamo su ga roditelji doveli kao trogodišnjaka da bude “malo s babom i didom”. Naposljetku je osnovnu završio u Oklaju, kada je bio u srednjoj poljoprivrednoj u Kaštelima, počeo je rat, a kad se nakon Oluje kao student agronomije vratio na djedovinu, sve je bilo devastirano, uključivši i 4000 trsova. – I onda san se naljutija i odlučija da ću sve obnovit’ – kaže. Prije dva desetljeća napunio je prve boce vina i izišao na tržište. Mislio je da je tisuću litara koje ima jako velika količina. Ali za 15 dana sve je rasprodao. – Sad imamo 67.000 panja, a godišnje proizvedemo između 30 i 40 tisuća litara vina – objašnjava. Usporedo sa sadnjom novih vinograda počeo je Marko uz pomoć kredita obnavljati i proširivati staru obiteljsku kamenu kuću, sagrađenu još 1864. godine. I nastade tako kušaonica “Pilipovi dvori”, u čiji se zatvoreni dio može smjestiti do 40 osoba, a na otvorenom ih stane još 80. – U nas su najpoznatija muška imena na slovo F – Vrane i Pilip. Moj je did Marko ima 14 sinova i dve ćere, a njegov brat Pilip umra je sa 16 i, da ne bi bilo da iza njega nije ostalo ništa, nazva san dvore po njemu. E, onda su počeli dolazit gosti. Oće popit, neće vozit, pa san najprije mislija napravit kamenu kuću sa sobama. Kad mi je stigla ponuda da bi za to mora platit između 3,4 i 5,2 milijuna kuna, ja san odusta. Pa da imam te novce, bija bi u mirovini. Kad je Dalmacijavino u Kaštelima otišlo u stečaj i rasprodavalo imovinu, domislio sam se hotela od bačava i napravio projekt. Ministarstvo turizma prepoznalo je tu ideju, proša san na natječaju za inovativni turizam i, dok smo dvi godine čekali dozvole, imali smo vremena urediti namještaj kupljen u jednog čovika iz Šći-
tarjeva. Hotel san nazva “Konoba dida Marka”, po didu kojeg nisam upozna – sjedeći za stolom ispod velikog stabla fafarinke, drveta iz porodice brijestova, pripovijeda nam inženjer poljoprivrede Duvančić, 42-godišnjak koji je na Veleučilištu u Kninu nositelj šest katedri. Zvanje redovnog predavača dobio je, objašnjava, na osnovi brojnih nagrada koje je za svoj rad dobio. Jedna od njih jest i ona iz 2007. godine, kada je bio proglašen najboljim mladim vinarom i vinogradarom u državi. Rektorovu nagradu dobio je za rad o pčelama. Jednoga dana nabavit će i košnice, ali iz hobija.
Uvrijeme kada je počinjao sa stvaranjem gospodarstva poljoprivrednicima nije bio na raspolaganju novac iz europskih fondova, jer ih nije ni bilo. Zato je Marko s projektima “navalio” prema ministarstvima. Napisao ih je 23, odmah je prošao 21. Jedan je “pao” zbog papira koji mu je manjkao, a drugi je naknadno dobio prolaznu ocjenu. – Sve san sam napisa, a novac je za svaki potrošen u lipu onako kako san navea da će bit – kaže vodeći nas u razgled seoskoga domaćinstva koje se prostire na 55.000 četvornih metara. Na 12.000 četvornih metara državnoga zemljišta posadili su masline koje će za nekoliko godina doći u puni rod. Da ne bi koji komadić obiteljskih polja ostao zapušten, tu su posadili bademe i orahe. Prolazeći pokraj magarca koji je malo zaplakao za gazdom, dolazimo do kokošinjca gdje je Markov otac Ilija hranio koke. Domaća je hrana ona koju nude na domaćinstvu, bilo njihova, bilo lokalnih OPG-ova. – Kad čovik uđe u kasne srednje godine, neko kupi motor, neko kabriolet, a ja san kupija bager – smije se Duvančić. Suvremeno opremljenu vinariju smjestio je u odavna zatvorenu seosku osnovnu školu, koju je uzeo u najam, a nekoć ju je i sam pohađao. Uz dječje igralište, teniski teren i balotalište na imanju će odskora biti i konji, gosti će moći razgledati i stare zanate, a kupit će Marko i svinje fajferice. Kako bi smanjio režijske troškove, naumio je energetski se odvojiti. Govori nam još ovaj zaljubljenik u prirodu i da je završio planinarsku školu i da će odskora polagati za avanturističkoga vodiča. No, sve svoje naume teško bi proveo u djelo da nema potpore supruge Kristine Ilić Duvančić, koja se u ovaj kraj doselila iz zagrebačkih Utrina, te ljubavi troje svoje djece – 13-godišnje Nike, tri godine mlađega Pavla i Marte kojoj su dva i pol ljeta.