Zašto u 21. stoljeću reforme više nisu potrebne?
Radeći kao savjetnik za razvojnu strategiju i organiziranje sustava u nekoliko nerazvijenih i vrlo siromašnih zemalja svijeta, mogao sam primijetiti kako velike reforme u 21. stoljeću više nisu potrebne. Nagomilane probleme u disfunkcionalnim sustavima najlakše je riješiti uvođenjem zakonske osnove i jasnih pravila za poticanje stvaranja sasvim novih, usporednih, zdravih sustava. Novi su sustavi neopterećeni nepotrebnim preprekama i protivnicima promjena, a temelje se na privatnom vlasništvu ili javno-privatnom partnerstvu. Čim se stvori poticajno okruženje za efikasna rješenja, utemeljena na privatnoj inicijativi, tada je dovoljno prepustiti poduzetnim pojedincima odrađivanje svega ostalog. Takvi se pojedinci pojavljuju čim prepoznaju osobni interes, a zatim sa svojim timovima rješavaju probleme društva koje prethodni sustavi nisu bili u stanju riješiti. Čak i u najsiromašnijim zemljama Afrike i jugoistočne Azije, te onima pogođenima unutarnjim sukobima, ovaj se pristup pokazao uspješnim u raznim sektorima. Naime, pokušaji reforme postojećih sustava u 21. stoljeću prečesto se pokazuju kao promašen cilj. U današnje doba, sustavi koji su izgubili svoju konkurentnost, i u kojima se odluke ne donose temeljem kvalitetnih informacija i novih znanja, vremenom će se urušiti pod pritiskom konkurencije. To se događa bez obzira na svu državnu pomoć i potpore, koje produljuju agoniju takvih sustava na teret građana, a pritom ih nemaju izgleda ponovo učiniti konkurentnima i samoodrživima. Mnoga su se državna poduzeća i sustavi u krajnje siromašnim zemljama ugasili iz tog razloga, ali te države ipak bilježe snažan ekonomski rast i polako dobivaju srednju klasu. To je stoga što su stvorile poticajne uvjete za strana ulaganja, omogućile poželjno okruženje za razvoj kompanija, našle načina privući inozemne radnike i turiste, te motivirale svoje iseljeništvo u razvijenim zemljama na investiranje značajnog dijela svojih zarada natrag u matične, nerazvijene zemlje. Zdravstveni i obrazovni sustavi u najsiromašnijim zemljama također nikad ne propadnu potpuno, čak i kad se državne bolnice, ambulante i škole uruše od neodržavanja. Takvi su procesi samoograničavajući, jer na svako stvaranje potreba među stanovništvom reagirat će poduzetni pojedinci. Oni putem privatnih inicijativa počinju nuditi zdravstvenu skrb, najčešće otvaranjem apoteka uz organiziranje privatno plaćene mreže zdravstvenih radnika. Kada se izgubi povjerenje u državne obrazovne ustanove, poduzetni će pojedinci sami pokrenuti privatne osnovne i srednje škole, pa i prva privatna sveučilišta. Poduzetni ljudi u raznim sektorima prepoznat će priliku i naučiti preživjeti na svakom tržištu, ako im se omogući poticajno okruženje i umanje nepotrebne prepreke i rizici. Tada novi gospodarski, zdravstveni i obrazovni sustavi, izgrađeni na privatnoj inicijativi, počnu postupno zamjenjivati nekonkurentne državne sustave, te iz njih privlače mnoge motivirane i sposobne ljude. Važan razlog zašto i sama ideja “reforme”, kao procesa o kojem se odlučuje unutar neke skupine ljudi, te o njoj vodi javna rasprava, postaje u 21. stoljeću anakronom, jest uvođenje “samoučećih” sustava. Takvi sustavi utemeljeni su na kvalitetnim informacijama o vlastitom funkcioniranju, te imaju jasno definirane ciljeve, parametre uspješnosti, kao i brojne ugrađene mehanizme tzv. povratne sprege. Zahvaljujući njima, svako odstupanje od željenih rezultata odmah se registrira, te se uvode promjene kako bi se pospješilo funkcioniranje sustava. Također, na svaku neočekivanu promjenu u okruženju sustav odmah reagira, kako bi se prilagodio i nastavio davati željene rezultate. Stoga svaki sustav važan za funkcioniranje neke zemlje u današnje vrijeme treba dizajnirati kao trajan, “samoučeći” proces, kojem nisu potrebne povremene reforme. Takav sustav neprekidno reformira sam sebe, temeljem kvalitetnih informacija i trajne evaluacije vlastitog rada. Pristup rješavanju problema putem velikih, glasno najavljenih reformi, oko kojih se izabiru radne skupine i vijeća, te se o njima polemizira u javnosti, postao je stoga nepotreban u 21. stoljeću, u kojem se kontekst neprekidno mijenja. Takve reforme donose programe koji ostaju na snazi niz godina, ali bez osmišljene trajne evaluacije i učenja na rezultatima sustavi će ponovo postati neprilagođeni i zahtijevati nove reforme u sve kraćim vremenskim razmacima. Zato u svako promišljanje o ustroju važnih sustava u današnjem vremenu brzih promjena treba ugraditi trajno učenje iz kvalitetnih podataka, kao i mehanizme brze prilagodbe vrlo dinamičnom okruženju koje se stalno mijenja i donosi nepredviđenu konkurenciju i nove izazove.
Zdravstveni i obrazovni sustavi nikad ne propadnu potpuno, čak i kad se državne bolnice i škole uruše od neodržavanja Čim se stvori poticajno okruženje za efikasna rješenja, utemeljena na privatnoj inicijativi, poduzetni pojedinci odradit će sve što treba