‘Predsmrtni dnevnik’ knjiga je koju nije napisao intelektualac iz pokreta ‘šete bandijere’
Čitao sam Vladimira Dedijera i s njim nekoliko puta razgovarao. Čitao sam i Milovana Đilasa, ali nisu utjecali na mene. Ali, na mene je utjecao pisac Miroslav Krleža, točnije njegov “Banket u Blitvi” koji sam čitao u francuskom prijevodu. Ta me knjiga impresionirala i oduševila. Pomogla mi je da shvatim cijeli jedan uvod u kasnije hladnoratovsko razdoblje.
Dosta ste se bavili Poljskom u kojoj je na snagu stupio zakon po kojem se ubuduće smije govoriti samo o njemačkim koncentracijskim logorima iako su smješteni na poljskom teritoriju. Što mislite o tome?
Mislim da se današnja poljska vlast povlači u tipičan poljski način razmišljanja. To je zapravo ideja iz 19. stoljeća o poljskom mesijanizmu koju nazivam poljskom martirologijom koja se može svesti na tvrdnju da su Poljaci oduvijek bili mučenici. Sami Poljaci tako vjeruju u svoju mesijansku narav, vjeruju da su uvijek žrtve i vjeruju u svoju žrtvu. Današnja vlast oživljava taj način razmišljanja. Režim Kaczyńskog uvjerava ljude da Poljaci nikada nisu učinili ništa loše i da kroz povijest nikada nisu bili krivci, nego samo žrtve povijesti i neprijateljskih naroda oko sebe. Uvjerava ih da unutar Poljske uvijek postoji neka mala grupica izdajnika, bez obzira na to jesu li to bivši pripadnici Komunističke partije ili možda čak i Židovi. Ta je misao stvorena u 19. stoljeću i stvorio ju je Roman Dmowski, a pokret se zvao Narodna demokracija, no zapravo je tu riječ o nacionalnom egoizmu jer je on tvrdio da samo njegova nacija vrijedi, a da druge nacije ne mogu učiniti ono što može poljska.
Jeste li za nezavisnost Škotske?
Naravno. Ona je nužna. Sadašnje je stanje utemeljeno na pogodbi koja je stara tri stotine godina i koja je uvijek bila štetna za Škotsku. Vlasništvo nije bilo jednako raspodijeljeno, a Thatcher je uništila škotsko gospodarstvo. Sva su velika svjetska carstva propala, jedino ovo britansko još postoji, i to zasnovano na starim načelima. Svako dijete u Škotskoj zna da i Škotska trebala biti neovisna i svi se pitaju zašto nije. Naravno, i nakon nezavisnosti bit će potrebne posebne veze između Škotske i Velike Britanije zbog ljudskih i socijalnih veza koje su uspostavljene proteklih desetljeća. Povezanost nije upitna, ali Škoti bi ipak trebali biti nezavisni. Uostalom, i ima nas nešto više od Hrvata.
Vidite je kao republiku?
Većina ljudi u Škotskoj vidi je kao republiku. Ali moje je mišljenje neka vrsta kompromisa između republike i monarhije, dakle nešto poput Norveške, kompromis između republike i krune. Htio bih da imamo sve institucije kao u republici, a meni bi bilo u redu da postoji neki kralj ili kraljica na čisto simboličnoj ravni. Škotska želja za nezavisnošću nije samo borba protiv monarhije, nego puno više od toga. Mi želimo Škotsku kao modernu državu koja će biti dio EU i imati sve demokratske institucije kao i EU.
Pomalo i neočekivano, knjiga “Predsmrtni dnevnik” nenadmašnog hrvatskog polemičara, esejista i feljtonista Igora Mandića koju je VBZ objavio uoči lanjskog Interlibera prometnula se u najveći hrvatski polugodišnji knjižni hit. Na riječkom festivalu autora i sajmu knjiga Vrisku u šarmantnom antikvarijatu Ex libris u kojem je iznimno brojna publika mogla vidjeti i dokumentarni film Helene Sablić Tomić o Mandiću s odličnim nazivom “Igor Mandić, nježno srce i sloboda lajanja”, rečeno je da je do sada prodano čak šest tisuća primjeraka “Predsmrtnog dnevnika”. A da kampanja u zemljama regije (o, kako to gordo zvuči) u kojima je Igor Mandić neobično popularan još nije ni počela. Pa što se to toliko zamamno krije u najnovijem Mandićevu štivu koje je, barem tehnički gledano, doista i objavljeno u obliku dnevnika? U prvom redu, “Predsmrtni dnevnik”, kao i brojne druge Mandićeve autobiografske knjige, za ova hrvatska olovna vremena neobično je hrabro napisana proza. Jer Mandić se ne odriče svog slobodarskog karaktera i svojih poznatih stavova o vrućim temama kao što su to, primjerice, uvijek turbulentno-olujni hrvatsko-srpski odnosi ili pak (danas već pomalo zaboravljena) popudbina zajedničkih država i zajedničkih kulturnih politika južnoslavenskih naroda. Mandić i u ovoj knjizi propituje suštinu hrvatske neovisnosti i njene moralne stranputice na kojima još uvijek zbunjeno lutaju slučajni političari koji odlučuju o hrvatskoj zbilji. Piše Mandić otvoreno i jasno, i to sa svojih autentičnih, puntarsko-dalmatinskih (ali i po majci istrijanskih korijena) i o ustaštvu i ekstremnim političkim Hrvatima, ne glorificirajući pri tome partizanstvo, a onda i komunistički pokret u cjelini. Pri tome je vehementan i lucidan, kao što to samo on može biti. Pomalo i nepomirljiv, nespreman na kompromise, na mahove gotovo feralovski isključiv. Ali nikako ne i svađalački raspoložen, nego spreman na intelektualni, a ne i na impotentni ideološki megdan. No najveća vrlina ove knjige koja, s obzirom na naslov, ima pripadajuće crne guste korice krije se
Ja sam za neovisnu Škotsku. Sadašnje stanje utemeljeno je na pogodbi staroj 300 godina. Vlasništvo nije jednako raspodijeljeno, a Thatcher je uništila škotsko gospodarstvo
u Mandićevoj intimi koju on bez ikakve malograđanske zadrške ispostavlja direktno pred čitatelja. “Predsmrtni dnevnik” knjiga je čovjeka koji je itekako svjestan svog starenja, ali i patnička knjiga oca koji svoj sve usamljeniji život živi u nepojmljivoj ali duboko ljudskoj tuzi zbog preranog gubitka kćeri Ade. Iako je o kćerinoj tragičnoj smrti Igor Mandić već otvoreno pisao u ranijim također dobro primljenim biografskim knjigama, ovog puta otišao je korak dalje pa se upustio u publicističku šetnju štivom koje se bavi osjetljivim fenomenom samoubojstava. Tako je “Predsmrtni dnevnik” dobio sasvim iznimni gotovo teoretski sadržaj u kojem autor informira o drugim piscima koji su propitivali samoubojstvo i njegove pravne, ljudske, teološke, psihološke i ine karakteristike. A neki su od njih bili i samoubojice, s više ili manje uspjeha. U pisanju o nenadoknadivom i zapravo fatalnom osobnom gubitku, Mandić je rasni pisac koji doseže vrhove univerzalnosti. A piše Mandić i o drugim gubicima koji su ga obilježili pa donosi potresne zapise o smrti Antuna Gustava Matoša ili pak javnosti nepoznate zapise prijatelja i pjesnika Vojislava Kuzmanovića o neuspjelom liječenju u bolnici Sestre milosrdnice u Zagrebu (a to je bolnica gdje je, čini se, umrlo najviše hrvatskih pisaca, umrli su tu i Tin Ujević, Ranko Marinković, Miroslav Krleža..., ali to je jedna druga tema). Od smrti koje su ga snažno pogodile, izdvaja se još uvijek relativno svježa i nepreboljena smrt pjesnika i kantautora prijatelja Arsena Dedića, s kojim je dijelio šibensko djetinjstvo, ali i književne i ljudske ukuse. Kritičan prema mnogima iz javnog i nejavnog života, ni prema sebi Mandić nije bez kritičarskih ugriza. Tako je u “Predsmrtnom dnevniku” ostavio brojne, doista iznimno duhovite tragove o vlastitim “nepodopštinama” koje su vrlo često vezane baš uz neku vrstu hedonističkog pretjerivanja. Mandić nije od onih koji uljepšavaju vlastiti život i vlastite prosudbe, skrivajući nesporazume kao zmija noge. Mandić nije osoba koju se može uvrstiti u šete bandijere. Zato i ima toliko čitatelja i poklonika.
S jedne strane Tito je donio novu nadu narodima na ovim prostorima, a s druge uveo je vrstu režima koji je pridonio raspadu cijele države