PUTENI JELOVNICI UDINEŠKOG PLEMIĆA PAOLA SANTONINA

Dnevnik s putovanja Njemačkom, Koruškom i Slovenijom prvenstveno je mali gastronomski brevijar u kojemu prevagu odnose jela od ribe

Od 1445. do 1510. živio je Paolo Santonino, pravi čovjek renesansnog doba, tajnik akvilejskog patrijarha, ponosan muž svoje žene, plemenite gospođe Alegrezze, dobar otac šestero djece. Bio je Paolo čovjek znanja, iznad svega sklon duhovnim i tjelesnim užicima koji su se u njemu prepletali do te mjere da danas čitajući njegov „Putopis...” ne možemo lako razlučiti u čemu vrli udineški plemić nalazi više nadahnuća, ili u ljepoti krajolika i gradova kojima je putovao i razgovorima s umnim ljudima, ili u vrsnim jelima i lijepim i otmjenim ženama njegovih domaćina. Pa iako su glavni ciljevi njegovih misija bili prvenstveno crkvene i diplomatske naravi, jer morao je vrli Santonino vratiti u okrilje akvilejskog patrijarha župe koje su se odmetnule u uzburkanom vremenu turskih provala i okupacijskih nastojanja austrijskih i ugarskih careva i kraljeva, njegova „Putovanja”, njih tri, od rujna do sredine listopada 1485. po Štajerskoj i južnoj Njemačkoj, potom sljedeće godine po Koruškoj i posljednje u svibnju 1487. po dijelovima Slovenije i Umbrije, umje- sto crkvenih i pravnih rasprava i diplomatskih pregovora, ističu se pomnim opisima hrane koju je kušao, ali i za tajnika jednog nadbiskupa i vjernog supruga, iznenađujućim ali neskrivenim pogledima na žene njegovih domaćina. Uza sve to, Santoninov je dnevnik prvenstveno mali gastronomski brevijar, u kojemu prevagu odnose jela od ribe, pa potom od divljači, divlje i pitome peradi, a svinjetine je malo, zaboravimo li recepture za pripremu pršuta i pancete. No ovo navođenje suhoparno je i ne može se mjeriti s njegovim opisima premda i nabrajajući govori o vremenu i područjima kojima je putovao. Pa pustimo Santonina: “27. 10. 1485. Rading-Hermagor. Pozvao me plemeniti gospodin Georg Venda da se okupam u njegovu dvorcu Briesinch. Pa baš kad sam se pripremio za kupke, ušla je plemenita gospođa Barbara, njegova dvadesetogodišnja prelijepa žena, i na njegov nagovor stavila je svoje bijele i nježne ruke na moje tijelo i milovala me sve do prepona. Drugi dan objedovali smo vrlo ukusne pastrve i smuđeve koji su, kažu, najveći u ovom dijelu Njemačke.” Potom za drugog putovanja zapis iz Villacha: “6. 9. 1486. U Villachu, gradu veličine Pordenonea, diče se profinjeni plemići, mudri građani, vješti zanatlije, a djevojke su uznosite, uza zanosne gospođe koje su bogato odjevene tako da istaknu privlačnost puti. Iako je ovo prava prijestolnica mesa, uživali smo u šaranima i rakovima u vinu i svakojakim drugim delicijama iz rijeka i jezera.” I pri kraju već, u Sloveniji: “17. 5. 1488. Majšperk. Nakon posvećenja crkve pozvao nas je plemeniti Hermann von Horneg i njegova uzvišena gospođa Omelija da večeramo u dvorcu. Poslužili su niz od osam ukusnih jela, a raskošna gospođa Omelija sjedila je između mene i arhiđakona. Pogledali smo se više puta, ali ona je, mislim, zavodljivu pažnju obraćala na arhiđakona, a ne na mene. Pa ipak, i gospođa i riba mirisali su uzbudljivo...”. Više je od stotinu ovakvih zabilješki Paola Santonina. Ova tri navedena zapisa samo su mrvice s bogatih stolova za kojima je za vrijeme svoje uspješne misije i putovanja punog životne radosti opisivao svoj ushit i neskriveno oduševljenje jelima i puti. Jer, strogi je akvilejski patrijarh bio daleko, a profinjene dame posjednute uz njega, samo su uljepšavale okuse vrsnih jelovnika, koji su mirisali na stolnjacima kao plahte u putenim ložnicama.

Iako je Villach prava prijestolnica mesa, uživali smo u šaranima i rakovima u vinu i svakojakim drugim delicijama iz rijeka i jezera