Tko hoće raditi i danas može živjeti od poljoprivrede
Još prije 16 godina vozili su se ličkim prostranstvima, gledali u drač zarasle pašnjake i sanjali o tome da naprave nešto svoje. Danas kažu da žive “ko u oblacima”: imaju troje zdrave djece, rade posao koji vole i imaju jedno drugo. I što će im više od toga? – Nekad se moglo živjeti od poljoprivrede, a može i sada. Svi koji hoće raditi imat će dovoljno. Zajednička poljoprivredna politika EU donijela nam je dobro i sustav poticaja koristimo za daljnje ulaganje. Po hektaru pašnjaka dobijemo oko 1700 kuna, od čega 300 dajemo za zakup. Po kravi je poticaj 700 kuna. Sad smo se prvi put prijavili na natječaj za kupnju mehanizacije i ako prođemo, dobit ćemo 70 posto povrata za investiciju od 1,3 milijuna kuna, koliko ćemo platiti traktor, rolo-balirku, kosu, skupljač i prevrtač sijena, plugove, rolo-drljaču i sijačicu. Ali u nas se masa povodi za gradovima i odlaskom u inozemstvo – izgovara 34-godišnji Jure Murgić iz Konjskog Brda kod Perušića. On u selu, iz kojega potječe i glumac Slavko Štimac, sa suprugom Gordanom te sinovima Jurom, Dragom i Tomislavom, u sustavu krava - tele uzgaja visokokvalitetnu mesnu pasminu francuskoga goveda salers, koja su veći dio godine na pregonskim pašnjacima, što znači da je pašnjak podijeljen na nekoliko manjih dijelova, pa se goveda kad popasu jednu cjelinu sele na drugu kako bi se na prvoj trava obnovila. Junice ostavljaju, a mušku telad prodaju po 24 kune za kilogram žive vage za tov u Bošnjake kod Županje, odakle opet završavaju u Lici, u klaonici “Cesarica” u Gospiću. Zimi se “francuskinje” sele na farmu, a za njihovu prehranu u tom periodu Murgići moraju pripremiti oko 2500 bala sijena. Dnevno jedna krava, računaju, pojede oko 25 kilograma hrane. Staja se nalazi nekoliko kilometara od kuće, pod videonadzorom je i što se u njoj događa svi Murgići prate na mobilnim telefonima. Gordana i Jure s takvim su uzgojem započeli prije devet godina, ostavivši se ovčarstva i uzgoja mliječnih krava. Najprije je Jure dao otkaz u HAC-u, potom i Gordana u dječjem vrtiću u kojemu je bila odgojiteljica. – Oboje smo zbog poljoprivrede ostavili siguran državni posao. Imamo svoj film i smatramo da je dobar – govori Gordana. Valja napomenuti da je ta žena studij za odgojitelja završila nakon udaje, u doba kada je već bila majka trojice sinova.
Danju je radila i brinula se o djeci, noću učila. U struci je naposljetku odradila tek godinu pripravničkog i godinu redovitog radnog staža. Posao kod kuće se povećavao, Juri je trebala pomoć, a sve i da hoće nekoga zaposliti iz svoga kraja,
teško bi im to pošlo za rukom, jer radno raspoložive snage ondje baš i nema, pa tako nisu mogli pronaći ni pastira. – Za prvih smo 50 salers junica podigli 70.000 eura kredita i dali za krave kuću pod hipoteku – kaže Jure, na čijemu je gospodarstvu danas 260 tih goveda.
Prve su junice kupili u Hrvatskoj, zatim su išli izravno na farmu u Francusku. Jedna junica stoji 1300, a bik 2500 eura. – Francuzi u svakom stadu ostavljaju po jedno crno tele, za sreću. Mi ih imamo i više. Tomislav hoće samo crne telce, pa ćemo za njega napraviti jedno stado crnih goveda – priča nam Gordana dok s njom i obitelji lunjamo prostranim krčkim pašnjakom ograđenim električnim pastirom, do kojeg smo došli poljskim putem gdje su s obje strane postavljene oznake o minskoj opasnosti. Kad smo ih pronašli gdje planduju, na naš se dolazak oglasio tek jedan bik. Ova su goveda miroljubiva i napast će ljude tek ako osjete da im je telad ugrožena. Krave se dade baš razmaziti, što nije dobro – Murgićima je lopov jednu pitomu ukrao bez problema. Kad se krava oteli, Jure teletu odmah stavlja markicu, jer je, kako bi smanjili troškove, položio ispit za označivača goveda na gospodarstvu. – Učili smo iz literature o pasmini salers. Najprije su ljudi mislili da smo luđaci, zatim smo povukli i druge da započnu s uzgojem. Otpočetka smo namjeravali ići u ekološku proizvodnju, a ove ćemo godine dobiti i certifikat – zadovoljan je Jure. Murgići su članovi lani osnovane Zadruge ličkih proizvođača mesnih goveda “Lika Coop” i nadaju se da će kao članovi zadruge lakše uspjeti na tržištu te ponajprije da će uspjeti ući na Plitvička jezera. – Apsurdno je da se pokraj nas domaćih proizvođača ondje jede uvozna govedina, rumunjska janjetina, krumpir iz Egipta... – nabraja Jure dok sin Drago upija svaku očevu riječ. Taj učenik sedmoga razreda selo i poljoprivredu voli baš kao i njegov otac kada je bio u toj dobi, zbog čega je i odlučio ovdje ostati.
Najprije su ljudi mislili da smo luđaci, a zatim smo povukli i druge da započnu s uzgojem