Državnom vrhu treba Ctrl+Alt+Del
Za državu je štetno da joj se državni vrh javno prepucava kao prošlog tjedna, ili da tiho ključa ostatak vremena
Kad god do javnosti dopru trzavice između predsjednice i premijera, prva reakcija je, naravno, šok i nevjerica, a druga je pokušaj analize: što se to dogodilo da je utjecalo na zaoštravanje njihova odnosa? Ali, razloge ne treba tražiti u sadašnjosti i nategnutim hipotezama iz budućnosti, nego u detaljima iz prošlosti
Bila je srijeda, 10. prosinca 2003., i Andrej Plenković je prvi put završio na naslovnici nekih dnevnih novina. “Sanader dobio mandat i počeo sastavljati Vladu”, započinjao je nadnaslov glavnog apela na naslovnici Jutarnjeg lista, a podnaslov završavao: “za eurointegracije Andrej Plenković”. Unutra, na prvoj duplerici, bila je prikazana kadrovska križaljka mandatara Ive Sanadera, ali bilo je to vrijeme kad novine još nisu imale u svojim fotoarhivama sliku Andreja Plenkovića, pa je njegov lik ilustriran siluetom koja se grafičarima našla pri ruci. U toj silueti vrlo vjerojatno treba tražiti dobar dio razloga za odgovor na pitanje koje je aktualno i ovih dana: zašto se Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović ne podnose do te mjere da to teško mogu sakriti i sada, kad obnašaju dvije najodgovornije dužnosti u državi, on premijersku, ona predsjedničku? Jer, Kolinda Grabar Kitarović toga je dana polagala pravo na mjesto na toj naslovnici, i u toj prvoj neslužbeno obznanjenoj križaljci prve Sanaderove vlade. Ona je bila u HDZ-u, ona je bila u kampanji i, u društvu Miomira Žužula, govorila o europskim temama, što je bio jasan signal da će Žužul preuzeti vanjske, a ona europske poslove (što će se kasnije, nakon ove kratke epizode s naslovnicom, i dogoditi). Ona je, dakle, ugrađivala sebe mjesecima unaprijed u tu vladu i, sasvim prirodno, ostala je iznenađena kad je čitala tekst u novinama koji je pisao da “…na čelno mjesto Ministarstva europskih integracija Sanader želi imenovati stručnjaka, a ne političara” i da je “konačan odabir, čini se, pao na Andreja Plenkovića, diplomata od karijere…” Kako je to bilo takvo vrijeme da stranački vojnik teško smogne snage da zamjeri nešto šefu i vođi, pa onda to ponekad kompenzira tako što zamjeri onome tko se usudio nametnuti vođi toliko da ga vođa voli i smješta na “tvoju” funkciju, Kolinda Grabar Kitarović je zamjerila Plenkoviću na tome što je Sanader pustio u novine prvi sastav svoje vlade s Plenkovićevim imenom u portfelju eurointegracija. Zamjerila i zapamtila. Bilo je vjerojatno i drugih sličnih događaja u njihovom odnosu, pa i zamjeranja i pamćenja u suprotnom smjeru, od Plenkovića prema Grabar Kitarović. No, ovaj detalj je jedan od ključnih trenutaka koji je definirao njihov odnos. Detalj koji nam pomaže da shvatimo od čega je konkretno sazdan njihov odnos - od dviju velikih ambicija koje teško da su kompatibilne - ali detalj koji ipak ne otklanja činjenicu da je njihov današnji odnos misterija. Zašto oni, 15 godina kasnije, kao predsjednica i premijer ne mogu prevladati to očito nepovjerenje i osobni animozitet, i posvetiti se konstruktivnom i koordiniranom radu u nacionalnom interesu, to je jedna od omanjih misterija vremena u kojem živimo. Kad god do javnosti dopru trzavice između njih dvoje, prva reakcija je, naravno, šok i nevjerica, a druga je pokušaj analize: što se to u proteklih par dana ili tjedana dogodilo da je utjecalo na zaoštravanje njihova odnosa? Pa se tako za posljednji, dosad zaista neviđen verbalni okršaj u državnom vrhu, traži razlog u svemirski dalekoj mogućnosti da Plenkovićev HDZ i Bernardićev SDP oforme veliku koaliciju i promijene Ustav i način biranja predsjednika Republike. Ali, takvo analiziranje je zapravo pokušaj da se politički i racionalno objasni odnos koji je, kako se vrlo često pokazuje, u samim temeljima osoban i iracionalan. Odnosno, temelji su duboko osobni, često iracionalni, a onda je nadogradnja politička i racionalna; što je prirodno jer oboje danas obnašaju najviše državne dužnosti. Ali to je samo nadogradnja, koja je uvijek krhka ako osobe koje čine državni vrh nisu raščistile svoje osobne razmirice, odlučile staviti ih u drugi plan, i izgraditi povjerenje i radni odnos. Problem je kad se na nezdravim temeljima grade još veći sukobi, koji su jednako iracionalni. Poput sukoba koji se između predsjednice i premijera pokušava izgraditi na temi tko je otuđena elita, a tko služi narodu. Ili tko zastupa Trumpov svjetonazor, a tko europski, “mainstream” svjetonazor. Takve su polarizacije izlišne i štetne. Kao što je štetno za državu da joj se najviši državni vrh javno prepucava kao prošlog tjedna, ili da tiho ključa (i troši možda i jednaku količinu energije kao pri javnom prepucavanju, samo što je to javnosti nevidljivo) ostatak vremena. U računalnom svijetu, postoji jedna jednostavna radnja, stiskanje triju tipki Ctrl+Alt+Del, za resetiranje sustava koji se zamrznuo i ne radi kako treba. Države nisu računala, ali to je možda formula za aktualni državni vrh RH.