Feljton Ivo Sanader: Doba politike – velika koalicija, 2. dio

Večernji list ekskluzivno donosi dijelove knjige Ive Sanadera “Doba politike knjiga druga” u kojoj piše o velikoj koaliciji ŠTO BI U HRVATSKOJ BILA VELIKA KOALICIJA

1.

Premda je riječ o prilično jasnoj stvari, valja ipak definirati što znači velika koalicija u slučaju Hrvatske. Velika koalicija bi, u načelu, bila koalicija dviju stranaka s najviše osvojenih mandata na parlamentarnim izborima. Takva definicija, razvidno je, dopušta i izmjenu stranaka na tim prvim dvjema (odnosno trima) pozicijama, što se i kod nas i u svijetu znalo događati. Neka kao hrvatski primjer posluže rezultati izbora za zastupnički dom Hrvatskog sabora 2. kolovoza 1992. i 29. listopada 1995. HDZ je 1992. premoćno pobijedio na izborima osvojivši osamdeset pet (85) mandata. Druga je bila Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS) s osvojenih četrnaest (14), a SDP tek treći s jedanaest (11) mandata. I na sljedećim izborima 1995. HDZ je pobijedio s osvojenih sedamdeset pet (75), a drugi je ponovno bio HSLS s dvanaest (12) dok je SDP ponovno bio tek treća stranka s deset (10) mandata, koliko je osvojila i Hrvatska seljačka stranka (HSS) – doduše na zajedničkoj listi i u predizbornoj koaliciji s još četiri stranke. Dakle, u oba navedena saziva HSLS je bio druga, a SDP tek treća politička snaga u zemlji. Poslije se SDP uspio nametnuti kao sigurni »broj dva« na nacionalnoj ljestvici političkih stranaka ostavivši daleko iza sebe i HSLS i HSS i Hrvatsku narodnu stranku (HNS). Tako iz današnje perspektive politički krajolik i izborni rezultati u Hrvatskoj 90-ih godina prošlog stoljeća izgledaju prilično čudno, doimaju se gotovo egzotično. HSLS ne samo da je u međuvremenu izgubio neupitno drugo mjesto nego su ga i birači poslali na godišnji odmor, u političku beznačajnost, gdje tavori ispod praga od pet posto. Za razliku od te stranke, strpljivom politikom Ivice Račana u drugoj polovici 1990-ih i na početku 2000-ih SDP se, po uzoru na njemačke i austrijske socijaldemokrate i britanske laburiste, uspio transformirati u narodnjačku stranku lijevog centra, u HDZ-ova parnjaka s lijevim predznakom, te k sebi privući birače tradicionalno lijeve orijentacije. Među njima su, s jedne strane, bili i dojučerašnji članovi Komunističke partije, odnosno Saveza komunista i, uopće, pripadnici establišmenta bivše SR Hrvatske i njihovi pristaše, ali i, s druge, autohtoni socijaldemokrati koji se nisu regrutirali iz partijskih redova ili su pak rođeni u zadnjem jugoslavenskom desetljeću, kao i za prijelomnih godina, oko 1990. Valja inzistirati na ovako diferenciranom pristupu članstvu i biračkom tijelu SDP-a jer bi simplificirani pristup – »sve su to komunjare«, koji se često čuje od centra nadesno, a osobito u vremenima izborne borbe – bio nepravedan, neopravdan, neistinit i vrlo opasan. Jednako kao i SDPova teza s početka 90-ih o HDZ-u kao stranci opasnih namjera.

V