Vruća tema hrvatske politike 21. stoljeća

Kako pobijediti 21. stoljeće? Ovo pitanje stoji na omotnici druge knjige iz serijala “Doba politike” bivšeg premijera Ive Sanadera, a koju objavljuje Večernji list. Naslov “Velika koalicija” jasno pokazuje da se Ivo Sanader ovdje bavi vrućom temom naše politike. Knjiga je u prodaji na kioscima od petka, 8. svibnja, a cijena joj je 79,90 kuna.

2.

U vezi s temeljnom postavkom o naravi velike koalicije rečeno je da ona, u načelu, pretpostavlja koaliciju dviju, po broju mandata najjačih parlamentarnih stranaka, koje svoje vodeće pozicije mogu potvrditi u više izbornih ciklusa u nizu. Međutim, to načelo, nazovimo ga matematičko, vrijedi u drugim zemljama, a u Hrvatskoj ga iz specifičnih povijesnih razloga valja donekle relativizirati. Uzme li se, na primjer, ona netom opisana situacija iz 90-ih, na prvi je pogled razvidno da bi u tim okolnostima velika koalicija bila koalicija dviju tada najjačih stranaka, naime, HDZ-a i HSLS-a jer su obje stranke svoje pozicije uspjele obraniti tijekom više izbornih ciklusa. No takva koalicija ne bi imala političku težinu i vrijednost jer bi se zasnivala samo na matematičkim, brojčanim, a ne i na političkim nužnostima i razlozima. Naše povijesne specifičnosti, osobito vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća, međutim, ne dopuštaju luksuz promišljanja velike koalicije samo na matematičkom načelu. Dakako da pritom valja voditi računa i o činjenici da koalicija HDZ-a i SDP-a, u kojoj bi SDP bio samo treća ili četvrta stranka po snazi u zemlji, također ne bi imala nikakvog smisla. Za takvu koaliciju ni povijesni razlozi ne bi bili dostatni jer bi takav SDP bio preslab i ne bi se politički kvalificirao za veliku koaliciju. Ne bi bio dorastao svim zadaćama s kojima se velika koalicija mora uhvatiti ukoštac...

3.

Treba naglasiti i to da projekt velike koalicije znači koaliciju dviju vodećih stranaka desnog i lijevog centra, HDZ-a i SDP-a, a ne sveopću koaliciju svih parlamentarnih stranaka, to jest koaliciju nacionalnog jedinstva. Ako se složimo s takvom definicijom, onda je razvidno da u nepuna tri desetljeća hrvatske samostalnosti nije bilo velike koalicije. Previše vremena, reklo bi se, u kojem smo svi skupa sebi dopustili luksuz da se zemlja odrekne jednog tako izazovnog modela upravljanja. To više što danas, bez obzira na perzistentnost ideoloških borbi u našem društvu, obje vodeće stranke valja definirati kao narodnjačke stranke (desnog i lijevog centra), na što sam već upozorio u prvoj knjizi ove trilogije jer se obje obraćaju političkoj matici hrvatskog društva koja, čini se, zauzima prostor od gotovo 80 posto populacije.

4.

U proteklom vremenu, od 1990. nadalje, u zemlji su postojala tri projekta suradnje političkih stranaka, koje su sve bile šire od velike koalicije, to jest koje su se ostvarile u obliku nacionalne koncentracije. Ni jednu od njih nipošto se ne smije zanemariti u sklopu teme o prevladavanju stranačkih podjela i zajedničkom radu na postizanju važnog političkog cilja. To su: Vlada demokratskog jedinstva (od 2. kolovoza 1991. do 12. kolovoza 1992.), pod egidom predsjednika Franje Tuđmana i pod premijerskom palicom Franje Gregurića, Savez za Europu i suradnja putem Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU, te svestranačka suradnja u završnom dijelu priprema i pregovora za članstvo u Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Držim, naime, da za veliku koaliciju postoje i dublji, endogeni razlozi, oni koji proistječu iz specifičnosti našeg nacionalnog bića i koji nisu vezani uz neku neposrednu političku ili ekonomsku opasnost. Također, uvjeren sam da bi velika koalicija, Savez za Hrvatsku, u jednom ili najviše u dva legislativna razdoblja riješila nekoliko prevažnih pitanja na kojima inače nepotrebno gubimo snagu, energiju, vrijeme i ono što zovem političkom supstancijom.