Teže mi padaju porazi u sudnici nego u borilištu
Anto Nobilo za Večernji TV na dan proslave 50. rođendana te-kvon-doa u Hrvatskoj
Danas je najsvečaniji dan u povijesti te-kvon-doa u Hrvatskoj. Na svečanoj večeri okupit će se svi naraštaji i svi heroji ovog sporta Dražen Brajdić Osim gala večere u Sheratonu, na kojoj će biti dodijeljena priznanja zaslužnicima, 50. rođendan ovog sporta u Hrvatskoj bit će obilježen i otkrivanjem spomen-ploče, i to u dvorištu Gornjogradske gimnazije, na mjestu na kojem je prije 50 godina Park Sun Jae prvi put demonstrirao te-kvon-do. A svjedok tih početaka bio je današnji predsjednik Hrvatskog tekvon-do saveza Anto Nobilo koji je tim povodom i gostovao u programu Večernjakove televizije. – Te-kvon-doa su se primila trojica majstora karatea Božidar Podhraški, Nikola Pečko i Petar Mijić i oni su osnovali prve klubove u Karlovcu, Zagrebu i Splitu. No, za samo šest godina taj će klinac u Montrealu osvojiti srebro na prvom Svjetskom prvenstvu u te-kvon-dou, a već sljedeće bit će i prvi europski prvak. – Svjetski doprvak postao sam u razbijanju šakom, a europski prvak u razbijanju nogom. Koliko je trebalo polomiti “građe” za to svjetsko srebro? – Razbijao sam odjednom četiri daske od po dva centimetra te oko 23 ravna krovna crijepa. A takva jedna fotografija nalazi se na naslovnici jedne od triju knjiga koje sam o tekvon-dou napisao. Kako se trenira šaka za takvo što? – Mi smo tada bili iznimno fanatični u nastojanju da pokažemo da smo žestoki momci. Trenirali smo tada tako da smo udarali šakom u štok vrata, u tucani kamen, u pijesak... U to pionirsko doba te-kvon-do nije bio financiran javnim novcem. – Sve do naše neovisnosti mi smo bili nepriznat samofinancirajući sport, sve smo plaćali sami. Recimo, da bih ja otišao na SP u Kanadi, moj otac morao je to ljeto odustati od pokrivanja vikendice u Lumbardi. Krov je morao čekati. Bilo je to vrijeme velikog polariziranja u svijetu te-kvon-doa koji je, zapravo, bio sredstvo hladnog rata između Sjeverne (ITF) i Južne (WTF) Koreje. – Važan trenutak za hrvatski tekvon-do zbio se sredinom 80-ih kada su tada dva najuglednija tekvondaška djelatnika Dražen Mađarević i Andrija Mijačika napustili ITF-ov i prešli u WTF-ov tekvon-do jer je ta verzija prihvaćena od MOO-a. Zašto je onda Nobilo ostao toliko dugo u neolimpijskom sportu? – Odlučio sam slijediti generala Choija, utemeljitelja sporta, dok je živ. Nakon što je on umro 2002., ja sam pokušao pokrenuti profesionalni te-kvon-do, no to se sa Sjevernokorejcima nije moglo izvesti jer oni nisu imali smisla za profesionalizaciju sporta, a i kod njih je stalno sve netko morao nadgledati. U razgovoru za Večernji TV Nobilo je govorio i o svojoj nepostojećoj borbi s pripadnikom ekstremne emigracije Mirom Barešićem, ali i o tome kako podnosi poraze: – Poraze u borilištu lakše sam podnosio nego one u sudnici, pogotovo kad sam uvjeren da je presuda mom klijentu nepravedna.