Reprezentacija ima iskustvo i kvalitetu, ali to nije dovoljno
Divim se reprezentativcima, oni dolaze s motivom igrati ovamo, a ovdje ih samo psuju i pljuju – kaže Bokšić
Alen Bokšić i Igor Štimac u ugodnom razgovoru otkrili su nam puno zanimljivih razmišljanja o našem i svjetskom nogometu
Ostao nam je u sjećanju kao moćan igrač, malo je takvih koji su se baš po tome, uza sve što su znali, urezali u pamćenje. No Alen Bokšić baš je bio moćan igrač. U zadnje vrijeme jako je malo u medijima, no na razgovor ga je uspio nagovoriti njegov prijatelj Igor Štimac, doveo ga je u studio Večernji TV-a i s njim više od sat vremena otvoreno razgovarao. Većini naših navijača Bokšić je ostao u posebnom sjećanju zbog onog gola u dodatnim kvalifikacijama kada smo preko Ukrajine stigli do Svjetskog prvenstva i u Francuskoj uzeli broncu. – Smeta mi kad netko nakon 20 godina stalno spominje nekakav gol u dodatnim kvalifikacijama. I drugi igrači su zabijali, Šuker je bio najbolji strijelac, zabio je i Vlaović... Svi imamo svoje zasluge – skromno je rekao Bokšić. Nažalost, taj moćni Bokšić u Francuskoj je bio na tribini. – Čudno je i glupo ne sudjelovati u nečemu za što živiš i što radiš. Dogodila se ozljeda koljena zbog koje nisam mogao igrati, a s time sam imao problema do kraja karijere. Mislim da je sve nakon 1998. bilo poluigranje i mučenje i mene i suigrača i navijača.
Bio sam blizu Dinama
Prisjetili su se Štimac i Bokšić svojih nogometnih početaka. – Do 16.-17. godine nisam ni vjerovao da ću igrati nogomet. U mlađim kategorijama uvijek je četiri-pet igrača bilo bolje od mene, a Marin Lalić tada je bio najbolji, kao Messi. Tek sa 17 godina u Splitu, na turniru “Prvi splitski partizanski odred”, napravio sam iskorak i shvatio da ću igrati nogomet, nakon toga sam popustio u školi, ha-ha. A za prvu momčad debitirao sam u Zenici protiv Čelika, no kolo je zbog čudnih rezultata poništeno. To vam je moj debi. Sjećamo se da je trebao doći u Dinamo, čekali smo da izađe iz ureda Velimira Zajeca. – Dinamo je tu sezonu završio drugi, iza prvaka Europe Crvene zvezde. Hrvatska je htjela napraviti klub koji će se nositi s prvakom Europe, bili su tu već Boban, Panadić, ideja je bio i Jarni... Na kraju od toga nije bilo ništa jer je odlučeno da se ne igra jugoslavenska liga. U međuvremenu je Tomislav Ivić postao trener Marseillea. Hajduk je tada, kao i obično, imao financijskih problema i netko je morao biti prodan. Imao sam puno sreće. Upao sam u fantastičnu momčad. Imali smo predsjednika (Bernard Tapie, nap. a.) koji je bio najbolji na svijetu. Kupi ti utakmicu, a još ti da premiju... No samo je on “nadrapao” – smijao se Bokšić. Bokšić drži da suvremeni nogomet ide k svjetskoj Ligi prvaka, da mu je smiješno kod nas govoriti o regionalnoj ligi kad imamo Europsku i Ligu prvaka. No mi sve teže ulazimo u to društvo.
– Moramo biti bolji u smislu infrastrukture i ulaganja u nogomet. Kad sam došao u Marseille, skidali smo se u kontejnerima kakvi su na gradilištu, a u Hajduku smo imali dvoranu s umjetnom travom. A danas kad dođem u njihov kamp, izgleda kao svemirski brod, a kod nas je sve ostalo isto. Možda se i pogoršalo. Ako želimo pratiti taj korak, treba ulagati i raditi. Cijenim ja i kulturu i brodogradnju, ali nisu nas proslavili Glembajevi, svaka čast Glembajevima, ali...
Previše je ljubomore i zla
Bokšić je bio pomoćnik Štimcu u reprezentaciji, što se od tada u nacionalnoj vrsti promijenilo? – Isti su nositelji igre, samo što su se u međuvremenu isprofilirali. Modrić je možda najbolji veznjak na svijetu, Mandžo već dugo igra na visokom nivou. Rakitić me iznenadio jer nisam vjerovao da može igrati na ovoj razini. Imamo kvalitetu i iskustvo, ali vidjet ćemo hoće li to biti dovoljno za rezultat. Od Portugala smo na Euru ispali jer smo im poklonili gol. To se natjecateljskoj ekipi ne bi smjelo dogoditi. Očekujem da napravimo iskorak u natjecateljskom smislu, nije upitno da imamo kvalitetu. I moramo imati vođu, pa ključ finala Lige prvaka je start Ramosa koji nije ni za žuti karton, a izbacio je Salaha iz igre. Koliko je samo Ramos važnih golova zabio... Kako ste doživjeli odlazak sa Štimcem s klupe reprezentacije? – Kao oslobođenje. Bilo mi je žao zbog nas, no doživio sam to kao oslobođenje. Napokon, prestali su komentari i pametovanja. Bilo je lijepo, ali sam se osjećao kad da sam izašao iz zatvora. Sjećam se kad smo igrali na Maksimiru, izlazimo na zagrijavanje, a meni jedan majmun, ničim izazvan, pet puta psuje majku. Meni to nije potrebno i neću biti dio toga. Ili u Rijeci, Vidu skupina momaka 45 minuta nije prestala vrijeđati. Tada je izdržao fantastično, danas se ne bih iznenadio da kaže: “Idem ja kući, vi igrajte.” Igrači dolaze iz super klubova i uvjeta zato što to vole, a svatko ih ima pravo pljunuti. Divim se igračima što još uvijek imaju toliko želje igrati. Ljudi premalo cijene što ti momci rade za naš nogomet. Ni Modriću ne treba ono što prolazi zadnjih godinu dana. Ima puno ljubomore, puno zla... Ti igrači nisu krivi za stanje u državi i nogometu. Bokšić je bio i dopredsjednik Hajduka zadužen za struku. – Hajduk je tada doveo osam ili devet igrača i ja sam bio protiv svih. I nakon 10-15 dana tražio sam od predsjednika da odem. Zašto ste me onda doveli, što da radim? Može li Hajduk ovako dalje, s ovim ustrojem? – Na ovakav način ne može. Hajduk je narodni klub i to je super ideja i lijepo zvuči. Ideja je dobra, ali neodrživa. Kažu da je to princip po kojem funkcioniraju Real ili Barcelona, a to uopće nije istina. Pa nikad nisam čuo da se predsjednik bira na natječaju kao u Hajduku – kazao je Bokšić koji nije želio uspoređivati Ivića i Ćiru: – Obojica su bogovi!
Igoru i meni Hajduk je bio mama i tata, na vrijeme nas je razdvojio jer nismo sportski živjeli Hajduk kao narodni klub je super ideja, ali da se predsjednika bira na natječaju, nemoguće...