HOSEROV DOLAZAK NAJVAŽNIJI DOGAĐAJ U 37 GODINA MEĐUGORJA

Zanimljivo kako je papino imenovanje mons. Henryka Hosera za vatikanskog vizitatora u Međugorju izazvalo tako malo pažnje, a radi se, u posljednjih 37 godina međugorskog fenomena, o najznačajnijem potezu službene Crkve. Naime, Sveta Stolica tim imenovanjem Hosera na neodređeno vrijeme i službeno preuzima upravu u Međugorju. Ne postoji viša instanca u ovome trenutku, čak je papina odluka u ovome trenutku za samo Međugorje snažnija od biskupske jurisdikcije mjesnog ordinarija. No ta vijest kao da malo koga zanima, jer se javnost dosad zabavljala trivijalnim vijestima npr. o tome kako je papa “međugorsku Gospu” nazvao poštaricom, što je izazivalo lavinu sprdnji i ismijavanja svih onih milijuna koji hodočaste na to još jedino mjesto aktivnih ukazanja u ovome trenutku u svijetu. I Vatikan, sudeći očito po povučenu potezu, vjeruje da Međugorje nije prijevara, kako se sugerira više od tri i pol desetljeća od osporavatelja međugorskih fenomena, koji za takve svoje tvrdnje nemaju gotovo nijedan dokaz. Upravo u Hoserovu poslanju u Međugorju vidi se mudrost i opreznost crkvenog vrha jer je Hoser u Međugorje došao “odozdo”, tj. krenuo je od plodova toga fenomena (ispovijed, pokora, euharistija, klanjanje…), što je najevanđeoskiji mogući pristup, jer plodovi u Crkvi najbolje pokazuju koliko je neka ideja, pokret ili pojava bila Božje naravi ili je plod neke ljudske konstrukcije, da ne velim prijevare. Naravno, u fenomene poput Međugorja vjernici nisu dužni vjerovati i nitko im to ne može propisati ili narediti. Proizlazi to naprosto iz činjenice da je službena objava završena, a privatne objave nisu obvezujuće. Međutim, usprkos toj činjenici Crkva u Međugorju prepoznaje znakove vremena. Međugorje se nije dogodilo izvan konteksta vremena i prostora. Uočio je to i sam Hoser još za svog prvog pohoda, rekavši npr. kako u Europi više nema ispovijedi, a u Međugorju ljudi vape za tim sakramentom, čekajući satima da dođu na red. I upravo će im tu službena Crkva, preko vatikanskog vizitatora, pomoći da još lakše dođu do “usluge” koja im je potrebna, osnaživanjem pastorala u Međugorju. Crkva to ne čini iz svoga kaprica, nego kako bi osnažila temelje vjere, a oni se u ovome vremenu i upravo na ovaj način mnogim vjernicima otkrivaju u Međugorju već 37 godina. I pritom je vrlo strpljiva, ne samo zato što temeljito želi ispitati neki takav fenomen nego zbog toga što upravo vjeri i vjernicima dopušta rasti u vlastitoj autentičnosti, postajući znak svijetu u kojemu žive. A Međugorje je upravo to – znak današnjem svijetu. Na službenoj Crkvi je, kao što to upravo i čini, samo to konstatirati i osnažiti službenim načinom upravljanja. Što je za međugorski fenomen, dakako, važno i prevažno. Ne toliko zbog unutarnje istine o Međugorju, nego više zbog podmetanja izvana koja ga od početka prate.