Bili su uvjereni da imaju misiju civiliziranja orijentalnih naroda

Ekskluzivno donosimo dijelove knjige “Povijest Habsburškog Carstva”, a treći je nastavak posvećen Bosni i Hercegovini

U intervjuu za neke britanske novine Benjamin von Kállay (1839.-1903.), ministar financija Austro-Ugarske i upravitelj Bosne i Hercegovine, okarakterizirao je svoju tamošnju imperijalnu misiju sljedećim riječima: “…zadržati drevne tradicije zemlje, oživljene i pročišćene modernim zamislima”. “Austrija je”, dodao je on, “veliko okcidentalno carstvo, zaduženo za misiju prenošenja civilizacije orijentalnim narodima.”

Liberalni kolonizatori

Krajem 1870-ih, zahvaljujući pobuni u susjednom Osmanskom Carstvu, Austro-Ugarska je postala kolonijalna sila okupiravši komad osmanskog teritorija. Tridesetogodišnja okupacija BiH koja je potom uslijedila pružila je činovnicima, ideolozima, kartografima, tehničarima svih vrsta, učiteljima i svećenicima (među ostalima) jedinstvenu mogućnost da realiziraju novu austro-ugarsku civilizacijsku misiju u Europi. U isto vrijeme, austro-ugarska iskustva okupacije Bosne i Hercegovine stvorila su konsenzus oko liberalnih civilizacijskih koncepata Carstva u trenutku kada je sam liberalni pokret već odavno potonuo u po- litičku anonimnost. Osim toga, mnogi ljudi vidjeli su u Bosni i Hercegovini priliku da ispune vlastite ambicije, ili u slučaju hrvatskih, srpskih i južnoslavenskih aktivista ambicije svojih nacionalnih pokreta. Godine 1878., nakon što su austro-ugarske postrojbe umarširale u susjedno Osmansko Carstvo kako bi ugušile lokalne ustanke u Bosni i Hercegovini i spriječile rusko uplitanje, ondje su i ostale. Berlinski ugovor koji je potom uslijedio potvrdio je pravo Austro-Ugarske da zaposjedne te dvije osmanske pokrajine. Idućih 30 godina koloniziranim narodima Bosne i Hercegovine vladat će zajednički ministar financija Austro-Ugarske. Izraženo riječima njezina najpoznatijeg i najenergičnijeg upravitelja kojeg smo već spomenuli, okupacija Bosne i Hercegovine u drugoj polovici 19. stoljeća utjelovljivala je načela liberalnog kolonijalnog carstva u očima cijele Europe. Objašnjavajući u jednom proglasu narodu Bosne da pod njegovim moćnim žezlom “mnogi narodi žive zajedno i svaki slobodno ispovijeda svoju vjeru”, car i kralj Franjo Josip najavio je da će “svi sinovi domovine uživati u jednakim pravima u skladu sa zakonom”... Kolonijalni projekt u Bosni i Hercegovini od početka su podjednako podupirali liberali, katolički aktivisti i slavenski nacionalistički političari, koji su svi redom okupaciju smatrali korisnom i za Bosnu i za carstvo, ali iz veoma različitih razloga. Invazija je prema riječima jednog katoličkog političara “promicala cilj humanosti i civilizacije” stvaranjem “produktivnog mira”. Neki drugi katolički aktivist objavio je djelo pod nazivom “Kako se u Bosnu može usaditi europska kultura?” Jedan slavenski nacionalistički zastupnik iz Dalmacije ustvrdio je da okupaciju može opravdati jedino ideja civilizacijske misije. Tim dijelovima carstva trebalo je podariti sve civilizacijske blagodati, od pravne jednakosti do obrazovanja i tehničke modernosti – dakako, razumnom brzinom i bez prevelikog troška...

Cijela vojska činovnika

Učinkovit prijenos civilizacijske misije – u gospodarskom, društvenom, pravnom i kulturnom smislu – na istok Europe predstavljao je vrhunac jedne izmijenjene austrijske ideje carstva, čija je uloga sada službeno uključivala izvoz vlastitog djela izvan svojih granica. Habsburška ideja tradicionalno je imala univerzalne pretenzije, doduše usmjerene na srednju Europu. U 1870-ima, kao što smo vidjeli, ona je postala argument za širenje europskih vrijednosti na istok. Bosna i Hercegovina možda se nalazila na austro-ugarskom jugu, ali u mentalnim sklopovima ležala je daleko na istoku. Cijela vojska činovnika koji su svojim novim podanicima propovijedali liberalnu kolonijalnu poruku društvene modernizacije i kulturne jednakosti pratila je austro-ugarske vojne jedinice preko rijeke Save u osmansku Bosnu. Ondje su odmah prionuli tumačenju potreba bosanskog društva kroz leću koju su često uokvirivale liberalne pretpostavke i načela. Jedan od izazova za nove bosanske upravitelje bilo je pitanje kako se odnositi prema jezičnoj i vjerskoj raznolikosti na koju su naišli.