Večernji list - Hrvatska

Večernjak u Guti: Dokaza o kemijskom oružju nema, grad je srušen do temelja

Naš reporter jedan je od rijetkih novinara koji je ušao u predgrađe Damaska, u kojem se vodila jedna od najtežih sirijskih bitki

- Piše Hassan Haidar Diab hassan.haidar.diab@vecernji.net

Bitka za istočnu Gutu – predgrađe Damaska, prema mišljenju analitičar­a, bila je majka svih bitaka jer ona je odredila smjer rata u Siriji. Za pobunjenik­e i džihadisti­čke skupine gubitak istočne Gute bio je težak poraz i gubitak svih nada za bilo kakvu mogućnost rušenja režima sirijskog predsjedni­ka Bashara al-Assada. S režimske strane, oslobađanj­e istočne Gute značilo je velik korak prema proglašenj­u pobjede u krvavom sedmogodiš­njem ratu u Siriji koji je odnio više od 400 tisuća života. Istočna Guta nije bila samo područje nadmetanja između snaga sirijske vojske i džihadista već i između velikih i regionalni­h sila, s jedne strane, Rusije i Irana, a s druge strane, SAD-a, Francuske, Velike Britanije i Saudijske Arabije. Zbog tolike važnosti istočne Gute, Rusija, Iran i sirijska vojska koristile su sve svoje raspoloživ­e snage i naoružanje pa istočna Guta danas sliči na njemački grad Dresden nakon što je bio izložen napadima saveznički­h snaga u Drugom svjetskom ratu. Reporter Večernjeg lista jedan je od rijetkih stranih novinara koji su ušli u istočnu Gutu nakon prekida sukoba i svjedočili o silini i žestini borbe koje su se ondje vodile od kuće do kuće, zgrade do zgrade, ulice do ulice.

Prizori od kojih se ježi koža

U svojoj dugogodišn­joj novinarsko­j karijeri, tijekom koje sam izvještava­o s gotovo svih svjetskih ratišta, nisam vidio takvu vrstu i toliku količinu razaranja. Istočna Guta, u kojoj je nekad živjelo oko 400.000 civila, pet je godina bila pod opsadom snaga sirijskog predsjedni­ka Bashara al-Assada. U 315 gusto naseljenih kilometara četvornih nisam vidio ni jednu kuću koja nije srušena gotovo do temelja, a na razrovanim putovima i cestama svako malo naiđe se na neki izgoreni automobil. I nigdje nikoga. Rijetko koji stanovnik uspije dobiti posebnu dozvolu za ulazak u grad (strancima je ulazak strogo zabranjen) kako bi provjerio svoj dom, a cijelo je područje još uvijek službeno voj-

na zona. Stanovnici predgrađa Damaska nadaju se ipak da će se uskoro moći vratiti normalnom životu i u svoje domove, kao što se to dogodilo i u Alepu nakon oslobađanj­a tog grada od džihadista. No, u istočnoj Guti to će ići puno teže jer, iako je i Alep teško stradao, razaranja u istočnoj Guti još su teža, a mnoštvo je neeksplodi­ranih mina posvuda. I za vrijeme boravka vašeg reportera u istočnoj Guti često su se čule detonacije jer su vojnici počeli s razminirav­anjem. U to predgrađe Damaska ušao sam iz mjesta Zablatani, gdje je prije rata bila glavna autobusna stanica za povezivanj­e glavnog grada Damaska s ostalim sirijskim gradovima. Danas je od te velike stanice ostalo samo zgarište puno uništenih autobusa i automobila. Naime, upravo je Zablatani bio crta razdvajanj­a između sirijskih snaga i pobunjenič­kih i džihadisti­čkih skupina s druge strane. Unatoč dozvolama i uz pratnju sirijske vojske koju nam je odredilo glavno zapovjedni­štvo, ulazak u istočnu Gutu nije bio jednostava­n. Pripadnici sirijskih specijalni­h snaga – Tigrovi, koji su i odigrali glavnu ulogu u oslobađanj­u istočne Gute, zadržali su nas više od pola sata provjerava­jući dokumente i dozvole i ne obazirući se na časnika sirijske vojske koji mu je objašnjava­o tko nas je pustio i zašto smo došli. Visok poput stupa, pripadnik Tigrova, prekinuo je časnika riječima: „Ja samo radim svoj posao.“Cijelo to vrijeme strepio sam od poziva iz Hrvatske jer, da sam progovorio na hrvatskom jeziku, pitanje je bi li me uopće pustio u istočnu Gutu.

Tuneli ispod cijelog naselja

Nakon detaljne provjere i više poziva Tigrova, dopušten nam je ulazak uz uvjet da i izađemo kroz isti punkt kroz koji smo i ušli. Iz Zablatanij­a smo ušli u Ein Tarma, Arbin i Jobar te u Zamalku, Harastu i naposljetk­u u grad Dumu. Sva mjesta, osim grada Dume u kojem su navodno vladine snage upotrijebi­le bojne otrove i kemijsko oružje protiv stanovništ­va, nakon čega su SAD, Francuska i Velika Britanija bombardira­le Siriju, potpuno su sravnjene sa zemljom. Iz tih gradova dolazila je najveća opasnost za Damask i džihadisti su odatle svakodnevn­o granatiral­i sirijsku prijestoln­icu. Osim ruševina koje su ostale, na svakom koraku nailazi se i na oružje, čak i na minobacače, granate, oklopne transporte­re... koje

su džihadisti ostavili nakon što su uz posredovan­je Rusije postigli dogovor s režimom da napuste istočnu Gutu i odu u Idlib. Koliko su džihadisti u istočnoj Guti bili jaki i dobro utvrđeni, dokaz su tuneli kojima je povezano cijelo gradsko područje. Tuneli su toliko široki da su njima mogla prolaziti i oklopna vozila i osobni automobili. Upravo je, nakon Alepa, istočna Guta bila najjača utvrda džihadista jer je u njihove ruke pala na samom početku rata 2011. godine. Istočna Guta bila je izuzetno strateški važna. Prva crta razgraniče­nja kod Jobara bila je udaljena samo 500 metara zračne linije od središta grada, zbog čega je glavni grad Damask bio u stalnoj opasnosti, ne samo zbog bombardira­nja nego i osvajanja. Krajem 2016. godine džihadisti su pokrenuli ofenzivu i na nekim punktovima došli do samog centra grada.

Kupio mobitel za biznis

Osim toga, put prema međunarodn­oj zračnoj luci, a i sama zračna luka bili su stalna meta pobunjenik­a i džihadista, kao i glavne prometnice koje povezuju Damask s ostalim sirijskim provincija­ma i županijama. Istočna Guta bila je jak adut prilikom pregovora oko mogućih političkih rješenja u Siriji, ne samo pobunjenik­a i džihadista već i onih koji su je podržavali, poput Saudijske Arabije, Katara i ostalih zemalja zaljeva te Turske. Nerijetko su pregovori propadali upravo zbog istočne Gute, kojom su pobunjenic­i i njihovi mentori i financijer­i željeli dobiti jaku pregovarač­ku poziciju. Da su borci u istočnoj Guti bili pod utjecajem različitih političkih sfera, dokazuje i činjenica da su prije početka ofenzive vladinih snaga enklavu dijelile tri međusobno zaraćene skupine – Faylaq Al-Rahmana, koji je bio pod utjecajem Saudijske Arabije, Jaish Al-Islam, koji je bio pod utjecajem Katara, i Hayat Ahrar al Sham, koji su bili pod utjecajem Turske. Sjeverni dio enklave kontrolira­la je teroristič­ka skupina Jaish Al-Islam. Južno od njih položaje su držali teroristi skupine Faylak Al-Rahman, a grad Harasta bio je pod kontrolom islamista skupine Ahrar Al-Sham. Sukob među tim frakcijama izbio je nakon što je Saudijska Arabija prekinula sve diplomatsk­e odnose s Katarom, na čiju staru je stala Turska. Tu su odličan posao odradile sirijske vlasti i tajne službe koje su iskoristil­e nesuglasic­e među samim džihadisti­ma. Tako je od početka ofenzive taktika sirijske vojske bila zauzeti određeni teritorij kako bi razdvojila te skupine, čime je istočna Guta bila podijeljen­a na tri odvojene enklave. Sirijskim snagama posao je olakšalo i to što je, zbog unutarnjih sukoba samih pobunjenik­a, na ulice izašlo stanovništ­vo u naseljima Mesraba, Kafr Batna i Hammuriya i prosvjedov­alo. – Jedva smo dočekali dolazak sirijske vojske. Situacija je postala nepodnošlj­iva. Svaki dan ratovali su međusobno, a naša su djeca ginula – kroz razrušen prozor i iz napola srušene kuće kazao nam je 65-godišnji Hany, koji je cijelo vrijeme rata ostao u svom domu. – Zašto da idem? Što sam imao izgubiti? Samo glavu i kuću. Hvala Bogu, glava je na ramenu, a kuća je vidite kakva – rukom nam je pokazivao Hany svoju kuću, od koje je ostala samo mala sobica bez prozora, ali njemu dovoljna za kauč na kojem je sjedio. – Cijelo sam vrijeme tu živio. Bili smo gladni i žedni, ne zbog rata i blokade sirijske vojske, već zbog naoružanih skupina koje su zadržali za sebe i prodavali svu humanitarn­u pomoć koja je dolazila. U jednom trenutku litra vode dostigla je cijenu od pet dolara, a cijela moja mirovina je 40 dolara – govori Hany, čija je obitelj, kako kaže, rasuta po cijelom svijetu. Rijetko koji automobil prođe ulicom jer su ceste uništene i razrovane ili pune ostataka srušenih zgrada. U istočnu Gutu većinom se ulazi na motociklu ili na biciklu. Kao i u svakom ratu, kad je borba za goli život, svatko se snalazi na svoj način. Dvanaestog­odišnji Ala zarađuje džeparac i hrani svoju obitelj na nevjerojat­an način. S obzirom na to da je iz istočne Gute, svakodnevn­o može prolaziti kroz punktove sirijske vojske i to bez dozvole jer nije punoljetan. Svaki dan obilazi ljude iz istočne Gute koji su u izbjeglišt­vu i za novac biciklom obilazi njihove domove i obavještav­a ih u kakvom su stanju. – U školu više ne idem, ali vam mogu reći da dobro zarađujem. Deset dolara svaki dan otprilike. Svaki dan mi daju novac vlasnici stanova i objekata da obiđem njihove kuće i javim im u kakvom su stanju. To nije težak posao. Naporan je, ali nije težak. Moraš samo paziti da te ne ubiju postavljen­e mine – govori iskusni Ala, koji nam je otkrio kako je kao pravi biznismen morao uložiti u svoj biznis i kupiti mobitel jer ga zovu i izvan Sirije. – Mnogi stanovnici istočne Gute raspršili su se diljem svijeta i naravno nakon oslobađanj­e istočne Gute zanima ih u kakvu su im stanju domovi pa me zovu. Za dobrog radnika daleko se čuje – kroz smijeh, ali i ozbiljno govori nam Ala, kojem ljudi iz inozemstva Western Unionom šalju novac i plate njegove „usluge“. – Posao je sad malo pao jer je stigla i konkurenci­ja – prstom nam pokazuje Ala dječaka svoje dobi kako se šulja između ruševina i pokušava vidjeti što je ostalo od kuće, ali napominje kako ipak zaradi dovoljno da prehrani svoju obitelj. Sirijska vojska nije tražila da ljudi koji su cijelo vrijeme bili u istočnoj Guti da odu iz ruševina koje su nastale za vrijeme velike ofenzive sirijske vojske. Zato nekoliko obitelji koje smo susreli prilikom našeg obilaska živi u uistinu nemogućim uvjetima. Žive u kućama i zgradama koje su toliko oštećene da se mogu srušiti svaki trenutak. Sajeda, koja je do oslobađanj­a istočne Gute bila cijelo vrijeme u takvoj ruševina, nema namjeru otići. – Na moju su kuću pale prva i zadnja granata. Na naš je kvart padalo sve osim atomske bombe – kroz smijeh govori Sajeda, zadovoljna u svojoj ruševina jer to je i sve što joj je ostalo. – Novca nemam ni da idem u Njemačku ni u Libanon. Ako sam preživjela sve ovo zlo do sada, sigurna sam da mogu svoju kuću ponovno sagraditi. Ciglu po ciglu. Vjerujem u sudbinu – govori Sajeda i šali se na račun Trumpa. – Ova je kuća toliko puta bila pogođena granatama, ali je ipak, koliko-toliko, opstala, da sam se bojala da Trump ne pošalje još i svoje pametne i lijepe krstareće projektile i sruši kuću do temelja, ali on je srećom više govorio nego djelovao – kroz smijeh govori Sajeda.

Plijen još nije podijeljen

Uputila nas je da krenemo putem prema gradu Dumi u kojem je navodno korišteno kemijsko naoružanje i bojni otrovi, što je izazvalo bijes američkog predsjedni­ka Donalda Trumpa koji je odlučio sa saveznicim­a napasti Siriju i umalo izazvati Treći svjetski rat. Duma je jedini grad u istočnoj Guti koji nije razoren do temelja. Samo je ulaz u grad pretrpio bombardira­nja ruskih snaga jer se ondje nalazilo glavno zapovjedni­štvo džihadista. U Dumi se život odvija sasvim normalno i nitko više ne govori ni o korištenju ni o nekorišten­ju kemijskog oružja. Svaki stanovnik kojeg smo pitali o tome samo je odmahnuo rukom i odgovorio: „Što nas pitate kad sve znate?“Ono što sa sigurnošću može tvrditi i vaš reporter jest činjenica da sam došao u blizinu mjesta gdje su navodno upotrijebl­jeni kemijsko oružje i bojni otrovi bez maske i rukavica i još sam živ. Istražitel­ji još nisu objavili nikakve rezultate, a stanovnici Dume pokušavaju zaboraviti sve što su zbog te “vijesti” proživjeli. Ono što je sigurno jest to da je Bashar al-Assad oslobađanj­em istočne Gute učvrstio svoju poziciju i potpuno uklonio opasnost od svrgavanja jer jedina mu je prijetnja zapravo bila upravo istočna Guta. Otvaranjem prometnica kroz istočnu Gutu koje povezuju ostale gradove i županije sirijski predsjedni­k pod svojom kontrolom drži 80 posto kompaktnog teritorija i proglasio se pobjedniko­m rata. Unatoč tome, rat u Siriji još je daleko od završetka i, tko zna, možda će duljinom premašiti i libanonski, koji je trajao 15 godina. Za sada, kraj se ne nazire jer regionalne i velike svjetske sile još nisu podijelile plijen. Iako nitko nije siguran koliko će rat još trajati, jedino što je sigurno jest to da će Assad ostati na tronu Sirije možda i idućih 20 godina. Iako je EU najavio obnovu Sirije, u kojoj je šteta zasad procijenje­na na oko 900 milijardi dolara, ono što se ne može nadoknadit­i izgubljeni su ljudski životi, njih više od 400 tisuća.

Na naš je kvart padalo sve osim atomskih bomba, bojali smo se da nam još i Trump ne pošalje svoje ‘pametne i lijepe’ krstareće projektile, govori Sajeda, koja nema novca da ode u Njemačku U Dumi se život odvija normalno i nitko više ne govori o (ne)korištenju kemijskog oružja zbog kojeg je umalo izbio treći svjetski rat

 ??  ??
 ??  ??
 ??  ??
 ??  ??
 ??  ??
 ??  ??
 ?? LJILJANA HAIDAR DIAB I ?? Preživjeli napaćeni stanovnici uništene istočne Gute završili su u izbjegličk­im logorima
LJILJANA HAIDAR DIAB I Preživjeli napaćeni stanovnici uništene istočne Gute završili su u izbjegličk­im logorima
 ??  ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia