Večernjak u Guti: Dokaza o kemijskom oružju nema, grad je srušen do temelja
Naš reporter jedan je od rijetkih novinara koji je ušao u predgrađe Damaska, u kojem se vodila jedna od najtežih sirijskih bitki
Bitka za istočnu Gutu – predgrađe Damaska, prema mišljenju analitičara, bila je majka svih bitaka jer ona je odredila smjer rata u Siriji. Za pobunjenike i džihadističke skupine gubitak istočne Gute bio je težak poraz i gubitak svih nada za bilo kakvu mogućnost rušenja režima sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. S režimske strane, oslobađanje istočne Gute značilo je velik korak prema proglašenju pobjede u krvavom sedmogodišnjem ratu u Siriji koji je odnio više od 400 tisuća života. Istočna Guta nije bila samo područje nadmetanja između snaga sirijske vojske i džihadista već i između velikih i regionalnih sila, s jedne strane, Rusije i Irana, a s druge strane, SAD-a, Francuske, Velike Britanije i Saudijske Arabije. Zbog tolike važnosti istočne Gute, Rusija, Iran i sirijska vojska koristile su sve svoje raspoložive snage i naoružanje pa istočna Guta danas sliči na njemački grad Dresden nakon što je bio izložen napadima savezničkih snaga u Drugom svjetskom ratu. Reporter Večernjeg lista jedan je od rijetkih stranih novinara koji su ušli u istočnu Gutu nakon prekida sukoba i svjedočili o silini i žestini borbe koje su se ondje vodile od kuće do kuće, zgrade do zgrade, ulice do ulice.
Prizori od kojih se ježi koža
U svojoj dugogodišnjoj novinarskoj karijeri, tijekom koje sam izvještavao s gotovo svih svjetskih ratišta, nisam vidio takvu vrstu i toliku količinu razaranja. Istočna Guta, u kojoj je nekad živjelo oko 400.000 civila, pet je godina bila pod opsadom snaga sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. U 315 gusto naseljenih kilometara četvornih nisam vidio ni jednu kuću koja nije srušena gotovo do temelja, a na razrovanim putovima i cestama svako malo naiđe se na neki izgoreni automobil. I nigdje nikoga. Rijetko koji stanovnik uspije dobiti posebnu dozvolu za ulazak u grad (strancima je ulazak strogo zabranjen) kako bi provjerio svoj dom, a cijelo je područje još uvijek službeno voj-
na zona. Stanovnici predgrađa Damaska nadaju se ipak da će se uskoro moći vratiti normalnom životu i u svoje domove, kao što se to dogodilo i u Alepu nakon oslobađanja tog grada od džihadista. No, u istočnoj Guti to će ići puno teže jer, iako je i Alep teško stradao, razaranja u istočnoj Guti još su teža, a mnoštvo je neeksplodiranih mina posvuda. I za vrijeme boravka vašeg reportera u istočnoj Guti često su se čule detonacije jer su vojnici počeli s razminiravanjem. U to predgrađe Damaska ušao sam iz mjesta Zablatani, gdje je prije rata bila glavna autobusna stanica za povezivanje glavnog grada Damaska s ostalim sirijskim gradovima. Danas je od te velike stanice ostalo samo zgarište puno uništenih autobusa i automobila. Naime, upravo je Zablatani bio crta razdvajanja između sirijskih snaga i pobunjeničkih i džihadističkih skupina s druge strane. Unatoč dozvolama i uz pratnju sirijske vojske koju nam je odredilo glavno zapovjedništvo, ulazak u istočnu Gutu nije bio jednostavan. Pripadnici sirijskih specijalnih snaga – Tigrovi, koji su i odigrali glavnu ulogu u oslobađanju istočne Gute, zadržali su nas više od pola sata provjeravajući dokumente i dozvole i ne obazirući se na časnika sirijske vojske koji mu je objašnjavao tko nas je pustio i zašto smo došli. Visok poput stupa, pripadnik Tigrova, prekinuo je časnika riječima: „Ja samo radim svoj posao.“Cijelo to vrijeme strepio sam od poziva iz Hrvatske jer, da sam progovorio na hrvatskom jeziku, pitanje je bi li me uopće pustio u istočnu Gutu.
Tuneli ispod cijelog naselja
Nakon detaljne provjere i više poziva Tigrova, dopušten nam je ulazak uz uvjet da i izađemo kroz isti punkt kroz koji smo i ušli. Iz Zablatanija smo ušli u Ein Tarma, Arbin i Jobar te u Zamalku, Harastu i naposljetku u grad Dumu. Sva mjesta, osim grada Dume u kojem su navodno vladine snage upotrijebile bojne otrove i kemijsko oružje protiv stanovništva, nakon čega su SAD, Francuska i Velika Britanija bombardirale Siriju, potpuno su sravnjene sa zemljom. Iz tih gradova dolazila je najveća opasnost za Damask i džihadisti su odatle svakodnevno granatirali sirijsku prijestolnicu. Osim ruševina koje su ostale, na svakom koraku nailazi se i na oružje, čak i na minobacače, granate, oklopne transportere... koje
su džihadisti ostavili nakon što su uz posredovanje Rusije postigli dogovor s režimom da napuste istočnu Gutu i odu u Idlib. Koliko su džihadisti u istočnoj Guti bili jaki i dobro utvrđeni, dokaz su tuneli kojima je povezano cijelo gradsko područje. Tuneli su toliko široki da su njima mogla prolaziti i oklopna vozila i osobni automobili. Upravo je, nakon Alepa, istočna Guta bila najjača utvrda džihadista jer je u njihove ruke pala na samom početku rata 2011. godine. Istočna Guta bila je izuzetno strateški važna. Prva crta razgraničenja kod Jobara bila je udaljena samo 500 metara zračne linije od središta grada, zbog čega je glavni grad Damask bio u stalnoj opasnosti, ne samo zbog bombardiranja nego i osvajanja. Krajem 2016. godine džihadisti su pokrenuli ofenzivu i na nekim punktovima došli do samog centra grada.
Kupio mobitel za biznis
Osim toga, put prema međunarodnoj zračnoj luci, a i sama zračna luka bili su stalna meta pobunjenika i džihadista, kao i glavne prometnice koje povezuju Damask s ostalim sirijskim provincijama i županijama. Istočna Guta bila je jak adut prilikom pregovora oko mogućih političkih rješenja u Siriji, ne samo pobunjenika i džihadista već i onih koji su je podržavali, poput Saudijske Arabije, Katara i ostalih zemalja zaljeva te Turske. Nerijetko su pregovori propadali upravo zbog istočne Gute, kojom su pobunjenici i njihovi mentori i financijeri željeli dobiti jaku pregovaračku poziciju. Da su borci u istočnoj Guti bili pod utjecajem različitih političkih sfera, dokazuje i činjenica da su prije početka ofenzive vladinih snaga enklavu dijelile tri međusobno zaraćene skupine – Faylaq Al-Rahmana, koji je bio pod utjecajem Saudijske Arabije, Jaish Al-Islam, koji je bio pod utjecajem Katara, i Hayat Ahrar al Sham, koji su bili pod utjecajem Turske. Sjeverni dio enklave kontrolirala je teroristička skupina Jaish Al-Islam. Južno od njih položaje su držali teroristi skupine Faylak Al-Rahman, a grad Harasta bio je pod kontrolom islamista skupine Ahrar Al-Sham. Sukob među tim frakcijama izbio je nakon što je Saudijska Arabija prekinula sve diplomatske odnose s Katarom, na čiju staru je stala Turska. Tu su odličan posao odradile sirijske vlasti i tajne službe koje su iskoristile nesuglasice među samim džihadistima. Tako je od početka ofenzive taktika sirijske vojske bila zauzeti određeni teritorij kako bi razdvojila te skupine, čime je istočna Guta bila podijeljena na tri odvojene enklave. Sirijskim snagama posao je olakšalo i to što je, zbog unutarnjih sukoba samih pobunjenika, na ulice izašlo stanovništvo u naseljima Mesraba, Kafr Batna i Hammuriya i prosvjedovalo. – Jedva smo dočekali dolazak sirijske vojske. Situacija je postala nepodnošljiva. Svaki dan ratovali su međusobno, a naša su djeca ginula – kroz razrušen prozor i iz napola srušene kuće kazao nam je 65-godišnji Hany, koji je cijelo vrijeme rata ostao u svom domu. – Zašto da idem? Što sam imao izgubiti? Samo glavu i kuću. Hvala Bogu, glava je na ramenu, a kuća je vidite kakva – rukom nam je pokazivao Hany svoju kuću, od koje je ostala samo mala sobica bez prozora, ali njemu dovoljna za kauč na kojem je sjedio. – Cijelo sam vrijeme tu živio. Bili smo gladni i žedni, ne zbog rata i blokade sirijske vojske, već zbog naoružanih skupina koje su zadržali za sebe i prodavali svu humanitarnu pomoć koja je dolazila. U jednom trenutku litra vode dostigla je cijenu od pet dolara, a cijela moja mirovina je 40 dolara – govori Hany, čija je obitelj, kako kaže, rasuta po cijelom svijetu. Rijetko koji automobil prođe ulicom jer su ceste uništene i razrovane ili pune ostataka srušenih zgrada. U istočnu Gutu većinom se ulazi na motociklu ili na biciklu. Kao i u svakom ratu, kad je borba za goli život, svatko se snalazi na svoj način. Dvanaestogodišnji Ala zarađuje džeparac i hrani svoju obitelj na nevjerojatan način. S obzirom na to da je iz istočne Gute, svakodnevno može prolaziti kroz punktove sirijske vojske i to bez dozvole jer nije punoljetan. Svaki dan obilazi ljude iz istočne Gute koji su u izbjeglištvu i za novac biciklom obilazi njihove domove i obavještava ih u kakvom su stanju. – U školu više ne idem, ali vam mogu reći da dobro zarađujem. Deset dolara svaki dan otprilike. Svaki dan mi daju novac vlasnici stanova i objekata da obiđem njihove kuće i javim im u kakvom su stanju. To nije težak posao. Naporan je, ali nije težak. Moraš samo paziti da te ne ubiju postavljene mine – govori iskusni Ala, koji nam je otkrio kako je kao pravi biznismen morao uložiti u svoj biznis i kupiti mobitel jer ga zovu i izvan Sirije. – Mnogi stanovnici istočne Gute raspršili su se diljem svijeta i naravno nakon oslobađanje istočne Gute zanima ih u kakvu su im stanju domovi pa me zovu. Za dobrog radnika daleko se čuje – kroz smijeh, ali i ozbiljno govori nam Ala, kojem ljudi iz inozemstva Western Unionom šalju novac i plate njegove „usluge“. – Posao je sad malo pao jer je stigla i konkurencija – prstom nam pokazuje Ala dječaka svoje dobi kako se šulja između ruševina i pokušava vidjeti što je ostalo od kuće, ali napominje kako ipak zaradi dovoljno da prehrani svoju obitelj. Sirijska vojska nije tražila da ljudi koji su cijelo vrijeme bili u istočnoj Guti da odu iz ruševina koje su nastale za vrijeme velike ofenzive sirijske vojske. Zato nekoliko obitelji koje smo susreli prilikom našeg obilaska živi u uistinu nemogućim uvjetima. Žive u kućama i zgradama koje su toliko oštećene da se mogu srušiti svaki trenutak. Sajeda, koja je do oslobađanja istočne Gute bila cijelo vrijeme u takvoj ruševina, nema namjeru otići. – Na moju su kuću pale prva i zadnja granata. Na naš je kvart padalo sve osim atomske bombe – kroz smijeh govori Sajeda, zadovoljna u svojoj ruševina jer to je i sve što joj je ostalo. – Novca nemam ni da idem u Njemačku ni u Libanon. Ako sam preživjela sve ovo zlo do sada, sigurna sam da mogu svoju kuću ponovno sagraditi. Ciglu po ciglu. Vjerujem u sudbinu – govori Sajeda i šali se na račun Trumpa. – Ova je kuća toliko puta bila pogođena granatama, ali je ipak, koliko-toliko, opstala, da sam se bojala da Trump ne pošalje još i svoje pametne i lijepe krstareće projektile i sruši kuću do temelja, ali on je srećom više govorio nego djelovao – kroz smijeh govori Sajeda.
Plijen još nije podijeljen
Uputila nas je da krenemo putem prema gradu Dumi u kojem je navodno korišteno kemijsko naoružanje i bojni otrovi, što je izazvalo bijes američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je odlučio sa saveznicima napasti Siriju i umalo izazvati Treći svjetski rat. Duma je jedini grad u istočnoj Guti koji nije razoren do temelja. Samo je ulaz u grad pretrpio bombardiranja ruskih snaga jer se ondje nalazilo glavno zapovjedništvo džihadista. U Dumi se život odvija sasvim normalno i nitko više ne govori ni o korištenju ni o nekorištenju kemijskog oružja. Svaki stanovnik kojeg smo pitali o tome samo je odmahnuo rukom i odgovorio: „Što nas pitate kad sve znate?“Ono što sa sigurnošću može tvrditi i vaš reporter jest činjenica da sam došao u blizinu mjesta gdje su navodno upotrijebljeni kemijsko oružje i bojni otrovi bez maske i rukavica i još sam živ. Istražitelji još nisu objavili nikakve rezultate, a stanovnici Dume pokušavaju zaboraviti sve što su zbog te “vijesti” proživjeli. Ono što je sigurno jest to da je Bashar al-Assad oslobađanjem istočne Gute učvrstio svoju poziciju i potpuno uklonio opasnost od svrgavanja jer jedina mu je prijetnja zapravo bila upravo istočna Guta. Otvaranjem prometnica kroz istočnu Gutu koje povezuju ostale gradove i županije sirijski predsjednik pod svojom kontrolom drži 80 posto kompaktnog teritorija i proglasio se pobjednikom rata. Unatoč tome, rat u Siriji još je daleko od završetka i, tko zna, možda će duljinom premašiti i libanonski, koji je trajao 15 godina. Za sada, kraj se ne nazire jer regionalne i velike svjetske sile još nisu podijelile plijen. Iako nitko nije siguran koliko će rat još trajati, jedino što je sigurno jest to da će Assad ostati na tronu Sirije možda i idućih 20 godina. Iako je EU najavio obnovu Sirije, u kojoj je šteta zasad procijenjena na oko 900 milijardi dolara, ono što se ne može nadoknaditi izgubljeni su ljudski životi, njih više od 400 tisuća.
Na naš je kvart padalo sve osim atomskih bomba, bojali smo se da nam još i Trump ne pošalje svoje ‘pametne i lijepe’ krstareće projektile, govori Sajeda, koja nema novca da ode u Njemačku U Dumi se život odvija normalno i nitko više ne govori o (ne)korištenju kemijskog oružja zbog kojeg je umalo izbio treći svjetski rat