Zlatno desetljeće: Bušlje osvojio 16 od 17 odličja
Hrvatski vaterpolo ima 110-godišnju povijest, no posljednje je desetljeće daleko najtrofejnije. Između 2007. i 2017. osvojeno je čak 17 medalja, među njima dva svjetska zlata, odigrana su i dva olimpijska finala, pa su u HVS-u s pravom ovjekovječili to zlatno razdoblje. U suradnji sa Školskom knjigom izdali su monografiju “Zlatno desetljeće hrvatskog vaterpola”, autor teksta je Dean Bauer. Jučerašnje predstavljanje te monografije u dvorani Školske knjige okupilo je brojne poznate ljude iz vaterpola i sporta. Premijer Andrej Plenković uz košarku je malo igrao i vaterpolo pa je za loptanje u vodi rekao da je naš najbolji izvozni proizvod. Ante Žužul, predsjednik NO-a Školske knjige, istaknuo je da nitko nije tako visoko podigao hrvatsku zastavu kao hrvatski sportaši. A izbornik Ivica Tucak poručio je: – Naš lov na medalje se nastavlja! Andro Bušlje osvojio je 16 od spomenutih 17 medalja, a fizioterapeut Damir Luketić sudjelovao je u osvajanju baš svih 17. – Koja mi je najdraža? Olimpijska iz Londona. Ali i svjetska iz Budimpešte. Srebro iz Rija također – nije se mogao odlučiti među pomoći više od najboljeg trenera na svijetu. Rudić je u Italiji, uvjerili smo se to nebrojeno puta, iznimno cijenjen. Dok je vodio talijansku vrstu (od 1990, do 2000.) za stručnjaka izvan nogometa bio je čak i nevjerojatno popularan. Iako, pričao nam je, na početku nije bilo sve idealno... - Dok su Talijani prihvatili moj način rada, dok sam se uklopio u novu sredinu, nije mi bilo lako. Bila je to stalna borba, bio sam u konfliktima i s igračima i s ljudima iz saveza i s drugima. No, uvijek sam imao potporu predsjednika talijanskog saveza Bartola Consola, kasnijeg predsjednika Lena, pa sam se nekako uspio izboriti za svoje ideje. Talijani nisu puno polagali na tjelesne pripreme, nastojali su to kompenzirati na druge načine, prilagođavali su se, improvizirali, igrali se. Mislili su da postoje neke čarobne formule kojima se može doći do uspjeha, a rad je, u biti, jedina formula - kaže Rudić.
Umrla mu sestra Ljiljana
Uglavnom, s Talijanima je osvojio gotovo sve što se moglo: olimpijsko zlato u Barceloni 1992., europsko u Sheffieldu 1993., svjetsko u Rimu 1994., pa opet europsko 1995. u Beču. U tom je razdoblju s Talijanima držao sve naslove, osvojio je vaterpolski Grand Slam. A Talijani su to zapamtili. Detalji ugovora se ne znaju, a kako je Ratku umrla godinu dana starija sestra Ljiljana, uz koju je bio jako vezan, nije imalo smisla uznemiravati ga provjerom.