Mogu li vatreni na Mundijalu u Rusiji pobijediti i hrvatsku stvarnost

Lje konačno krenula s centra. Mjesec dana, zajedno sa svojim pokretačima, bit će u središtu interesa većine Zemljana. Zbivanja vezana za Svjetsko nogometno prvenstvo, kojemu je ovo 21. izdanje, u širem smislu zahvaćaju i dulje vremensko razdoblje od navedenoga. Diljem planeta, a posebno intenzivno u Rusiji i 31 državi s reprezentacijama koje su izborile nastup na finalnom turniru, u prvom dijelu godine odvijale su se raznovrsne pripreme za tu megamanifestaciju. Ovoga kasnog proljeća one su bile naročito intenzivne: nacionalne vrste pred punim stadionima igrale su pripremne utakmice na kojima je najviše zbog žestoke konkurencije među nogometnim gladijatorima bilo i ozbiljnih ozljeda; raznovrsni mediji do u detalje su analizirali reprezentativce, izbornike i sustave igre te na druge načine “zagrijavali atmosferu”; velike kompanije su u suradnji s marketinškim agencijama otpočele reklamne kampanje koje – učinci pokazuju – osjetno utječu na prodaju piva, televizora, mobitela, automobila te niza drugih proizvoda i usluga; gorljivi navijači su nabavljali ulaznice i organizirali prijevoz do udaljenih gradova Rusije ili tugovali što zbog svojih obaveza ili nedostatka novca ovoga lipnja ne mogu hodočastiti (nogomet je uz ostalo najveća svjetovna religija) u tu zemlju, itd.

‘Zatvoreno zbog nogometa’

Najveće natjecanje u nogometu je već oko pola stoljeća – ako ne prije, onda od legendarnoga Weltmeisterschafta 1974. godine u Njemačkoj (slično mnogim drugim starijim simpatizerima i danas zadrhtim kad se sjetim sjajnih izvedbi Johana Cruyffa i suigrača, a Oranje su tada postali samo viceprvaci) – ne samo vodeća sportska priredba u svijetu nego i najveći show uopće. Svjetsko prvenstvo po utrošenim sredstvima, stotinama tisuća turista koji dolaze na manifestaciju, praćenju publike putem televizije i ostalih medija koje se za najvažnije utakmice mjeri u milijardama te po nizu drugih pokazatelja prednjači čak i pred sportski i kulturno bogatim Olimpijskim igrama te fabuloznim Super Bowlom, tj. finalom američkoga NFL-a. Ni megadogađaji u drugim područjima života, kao što su dodjela filmskoga Oscara, najveći festivali popularne glazbe i politički izbori u najmoćnijim zemljama, ne privlače toliku pozornost kao što to uspijeva SP-u u nogometu. Istina, u nekim je područjima svijeta, ponajprije u Sjevernoj Americi i Aziji, popularnost toga sporta manja nego u Europi, Južnoj Americi i Africi, ali će ovoga ranog ljeta i brojni Amerikanci i Kinezi putem medija pratiti nadmetanja najboljih nogometaša svijeta nezadovoljni što se njihove vrste nisu plasirale na to natjecanje. Ogromna važnost SP-a u kasnokapitalističkom društvu ustvari se začela u drugoj polovini šezdesetih godina. Nije slučajna okolnost da je Engleska 1966. imala važno domaćinstvo, koje je najavilo punu snagu toga natjecanja, godinu prije objavljivanja klasika Guya Deborda “Društvo spektakla”. U toj knjizi francuski filozof motri povijest društvenoga života kao mijenu od postojanja u posjedovanje, a posljednjega u ostavljanje dojma, što je po njemu stanje koje znači “povijesni trenutak u kojemu roba dovršava svoju kolonizaciju društvenoga života”. Što se tiče nogometa i napose Svjetskoga prvenstva, spektakl je doista “društvena relacija između ljudi posredovana imidžima”, ali smatram da uz to u vrhunskim izdancima toga sporta ima autentičnih osjećaja i drugih znakova autentičnoga humanog postojanja. Da nema takvih znaopta kova, ne bi bilo ni svjedočanstava nepatvorene emocionalne i druge privrženosti toj igri, poput one koje je glasoviti pisac Eduardo Galeano, koji je prvoga dana svjetskih prvenstava na vrata svoje kuće stavljao napis “Zatvoreno zbog nogometa” i s pivom u ruci gledao sve 64 utakmice, ostavio budućim naraštajima u bestseleru “Nogomet na suncu i u sjeni”. Dug je put prošlo Svjetsko prvenstvo od 1930. kad je to natjecanje uspostavljeno slijedom vizije Julesa Rimeta, najdugovječnijega predsjednika Fife (čak 33 godine obnašao je tu dužnost). Na intenzitet i dalekosežnost tih promjena upućuju podaci da većina europskih reprezentacija zbog nedostatka novca nije ni sudjelovala na prvom SP-u u nogometu u Urugvaju (tada su nastupile samo četiri nacionalne vrste sa Staroga kontinenta), dok su se na završnom turniru u Brazilu prije četiri godine natjecale 32 momčadi, a čak 203 u kvalifikacijama. Ministarstvo sporta Brazila obavijestilo je javnost da su ukupni troškovi organiziranja bili čak 15 milijardi američkih dolara. Procjenjuje se da će troškovi ovogodišnjega SP-a, koji se igra na 11 novosagrađenih ili preuređenih stadiona u 12 gradova Rusije, biti za oko polovinu veći od toga iznosa. Rusi su i u organizaciji XXII. Zimskih olimpijskih igra u Sočiju 2014. godine, kad su utrošili astronomskih 50 milijardi dolara, pokazali kako su spremni za takve svrhe široko odriješiti kesu. Takva je spremnost vjerojatno dijelom uvjetovana odsustvom straha organizatora i vodećih političara da će i u toj zemlji, kao što se zbio u Brazilu četiri godine ranije, doći do velikih socijalnih nemira zbog visokih troškova organiziranja globalne sportske manifestacije i za to vezane korupcije. Puno više od takvih nemira oni se sada plaše izbijanja huliganskoga nasilja, koje čak i represivni aparat ruske države teško može do kraja kontrolirati.

Jak u ofenzivi, slab u defenzivi

Nakon svjetskih prvenstava organizatorima uglavnom ostaju veliki dugovi. Ono u Južnoafričkoj Republici 2010. bilo je opterećeno s pet milijardi dolara minusa. Za razliku od toga, Fifa je ostvarila veliku dobit. Navlas slično se dogodilo četiri godine poslije u Brazilu, kad je Svjetska nogometna organizacija organizatorima prepustila samo 100 milijuna dolara, a zaradila je četiri milijarde, od čega dvije od prava za TV prijenose, a ostalo iz izvora marketinga. Desetinu od te zarade Fifa je ostavila sebi, a 90 posto podijelila nacionalnim nogometnim savezima, najviše iz zemalja koje su se kvalificirale na SP. Uz ostale prosvjede građana u Sao Paulu i drugim gradovima došlo je i do pokušaja masovnoga bojkota prvenstva koji nije uspio jer je u Brazil pristiglo 800.000 turista koji su popunili mjesta na stadionima, a domaći su najviše gledali utakmice na televiziji. Usporedba ovogodišnjega i dva prethodna prvenstva razotkriva ključnu razliku vezanu za strategiju i snagu države u kojima se organizira ta manifestacija. Upravljači JAR-a i Brazila kao zemalja u razvoju su svojim domaćinstvima ponajprije nastojali unaprijediti infrastrukturu i turističku privredu te promovirati nove političke režime ili vlasti. Za razliku od toga, osnovni motiv ruskih čelnika za poduzimanje takvoga zahtjevnog projekta je u pokazivanju mišića države pred međunarodnom javnošću. Hazjajin (gazda) Rusije i njegovi suradnici, u koje treba ubrojiti i od vlasti već dugo vre-

Ogromna važnost SP-a u kasnokapitalističkom društvu začela se u drugoj polovici 60-ih što je ‘povijesni trenutak u kojem roba dovršava kolonizaciju društvenog života’

Jesu li nogometnim navijačima i drugim građanima važnija zbivanja koja se odnose na suđenja nogometnim vlastodršcima ili im je važniji sam nastup reprezentacije na ovom SP-u?

mena strogo kontrolirane energetske i druge oligarhe, nastoje uspješnim organiziranjem te manifestacije dodatno osnažiti reputaciju te zemlje kao svjetske sile. Gari Kasparov, nedvojbeno izvrsno upućen u sport i politiku u toj državi, nedavno se izjasnio kako je SP osmišljen kao “Putinov propagandni plakat”. Pritom neki od tih vlastodržaca i oligarha već ostvaruju ili će tek dobiti izdašne zarade, i to slijedom naputka Iljfa i Petrova iz satiričnoga romana “Zlatno tele”: “Ideje naše, benzin vaš” (čitaj: troškovi javni, a dobit privatna). U vrhunskom nogometu u kojemu se “vrte” milijuni ionako bujaju korupcija i organizirani kriminal, a sva je neprilika da će ti “cvjetovi zla” ovoga ljeta u Rusiji jako nekontrolirano izrasti. Nema veze, neka se ljudi vesele, rekli bi cinici. Ali će se na kraju prvenstva radovati samo neki. Rusiju, koja nema jaku reprezentaciju, analitičari ne ubrajaju među pritajene favorite ili barem moguća ugodna iznenađenja. Za Hrvatsku bi moglo biti osobito važno to što magazin Time u posljednjem broju na naslovnoj stranici ističe Island, našega izravnoga suparnika u skupini D s kojim otprije imamo neka loša iskustva, kao “malu zemlju koja bi mogla” i u velikom eseju uglednoga novinara Seana Gregorya opisuje kako je država sa samo 350.000 stanovnika postala “nogometna sila”. Za uspjeh vatrenih na prvenstvu od analize suparnika važnije je pak očima istine osmotriti nas same. U sportskoj i drugoj povijesti, naime, puno smo češće pobjeđivali sami sebe nego što su nas nadvladali drugi. Više je razloga za takva tegobna iskustva, među kojima je svakako i mentalitet Hrvata koji je još socijalna antropologinja Vera Stein Erlich opisala kao “jak u ofenzivi, slab u defenzivi”. A “repka” najveću smotru nogometa evidentno dočekuje u svojevrsnoj defenzivi, unatoč tome što je uglavnom sastavljena od izvrsnih igrača među kojima ima i zvijezda najboljih svjetskih klubova. Oko nje se u posljednje vrijeme poput bojnoga otrova koji je aktivirala sama žrtva raširio pesimizam, rastjerivanju kojega ne mogu pridonijeti čak ni stimulativne izjave “vječnoga optimista” Miroslava Ćire Blaževića.

Mučan pogled na ložu

Pesimizam u našoj javnosti vezan za nastup na SP-u manje je uvjetovan lošim igrama vatrenih u pripremama, kroničnim umorom najboljih igrača koji su uglavnom već zašli u tridesete godine života, nedostatkom istinskoga vođe momčadi i drugim čimbenicima vezanima za sportsku koncepciju i izvedbu. Pozadina prevladavajućega očekivanje lošega ishoda i toga nastupa (na nekoliko ranijih velikih natjecanja reprezentacija se također nije proslavila) odnosi se na ukupnu nepovoljnu atmosferu koja posljednjih godina obilježava tu vrstu i pojedine njene glavne aktere, a poglavito na formalno i – izrazitije – neformalno vodstvo Hrvatskoga nogometnog saveza. Iako predstavnik za odnose s javnošću HNS-a na recentnim konferencijama za medije zahtjeva od novinara da ne postavljaju “nenogometna” pitanja, pa i prijeti prekidom presica ako se netko iz sedme sile odvaži na takve “provokacije” (?!), upiti vezani za izvjesne sudske postupke i serijalne koruptivne afere u najpopularnijem sportu kod nas ne mogu se izbjeći. Jer to su zapravo nogometna pitanja: ta i takva zbivanja će sigurno utjecati na raspoloženje i izvedbe igrača u kockastim dresovima, poglavito za momčad prevažne dvojice kojima prijete sudski postupci zbog davanja lažnih iskaza na suđenjima; kod nas pa i u inozemstvu i “ptice na grani” znaju da hrvatskim nogometom još uvijek upravlja bjegunac od pravde uz pomoć duboko ukopanih suradnika od kojih su pojedini na suđenju u Osijeku također dobili nepravomoćne zatvorske kazne. Opet će biti mučno gledati Davora Šukera, Damira Vrbanovića i njihove pobočnike u svečanim ložama ruskih stadiona… Jesu li nogometnim navijačima i drugim građanima kod nas važnija zbivanja koja se odnose na suđenja nogometnim vlastodršcima za “povrede dužnosti u gospodarskom poslovanju” i druge prijestupe ili sam nastup reprezentacije na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu? Za mene je to pitanje retoričko. Da takvo nije samo za mene, pokazuje nadasve mlaka atmosfera vezana za taj nastup: za razliku od važnih međunarodnih nogometnih i drugih natjecanja u nekim minulim vremenima sada kod nas gotovo da i nema zastavica sa “šahovnicom” na automobilima, jako je malo ljudi u prepoznatljivim dresovima vatrenih na ulicama, izostaje slatko iščekivanje pobjeda koje će nam barem nakratko donijeti zaborav od tegoba političko- ga i socijalnoga života… Istina, Slavonci su prije tjedan dana u Osijeku lijepo pozdravili vatrene, pet-šest tisuća uglavnom imućnih se već zaputilo u Kalinjingrad pružiti potporu Modriću i njegovim suigračima i slično, ali potpora simpatizera nogometa ovoga je puta slabija nego ikada do sada. Ukupan sustav profesionalnoga nogometa kod nas je evidentno kvaran i društveno štetan, pa se ni vatreni kao poklisari našega nogometa ne mogu izolirati od opačina u njegovu unutarnjem funkcioniranju.

SP važniji od EU

Nastup naše reprezentacije na ovom Svjetskom prvenstvu, naravno, moguće je motriti i iz druge perspektive. Nogomet ima itekako velik potencijal da povezuje ljude i bude na korist zajednici. Takav se potencijal najviše izrazio 1998. kad su tadašnji vatreni, vrhunski izdanci jedne po stanovništvu i ekonomiji male, ali sportski velike zemlje, osvojili treće mjesto na svijetu. I ne samo tada: na okruglom stolu održanom u Splitu prije četiri godine, neposredno uoči početka prošloga SP-a, ustvrdio sam kako je nastup na otvaranju toga natjecanja na utakmici s domaćinom Brazilom važniji za međunarodnu prepoznatljivost Hrvatske, s obzirom na to da se medijski prati u više od 200 zemalja, od priključenja naše Republike Europskoj uniji koje se izravno tiče građana 27 država. Ipak, u posljednje vrijeme su stvari, što se tiče našega nogometa i njegovih glavnih aktera, toliko otišle nizbrdo da je teško očekivati blagodarne učinke sudjelovanja hrvatske na velesmotri nogometa u Rusiji. Velika većina građana ove zemlje napokon je shvatila da nam više šteti ukorijenjena korupcija i organizirani kriminal u nogometu, ekonomiji i politici nego što nam kao zajednici može koristiti mogući uspjeh reprezentacije na SP-u. Završetku ovoga teksta primjerena je jedna ocjena na žalost u međuvremenu preminuloga Eduarda Galeana, napisana najviše pod utiskom nesretnoga četvrtog mjesta njegova Urugvaja na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi 2010. godine: “Propustio sam i slavlje i žalovanje zato što je nogomet ponekad užitak koji boli, a glazba pobjede koja podiže mrtve na plesne zvukove jako je slična bučnoj šutnji praznoga stadiona, gdje jedan od poraženih, nesposoban da se pomakne, još uvijek sjedi usred beskrajnih tribina,

posve sam”.