Intelektualističko, ali pitko skrojeno štivo koje ne želi biti generacijski brevijar
koja je nužna svakom ansamblu. Naš je problem, kao što je to bio i prije desetak ili dvadesetak godina, nedostatak domaćih redatelja. Generacije redatelja su se, naime, očito pogubile i nikad nisu pronašle svoje mjesto u hrvatskom kazalištu. Naši najmlađi redatelji imaju više od trideset godina i nikad nisu dobili pravu šansu jer u repertoaru koji broji tri do četiri nova naslova nema prilike za rizik. No, zato bi trebale postojati neke druge scene koje će omogućiti mladim redateljima, dirigentima, dramaturzima, kostimografima i scenografima da iskušaju svoj talent i time steknu iskustvo i za takozvane „velike pozornice“.
Plan za sljedeću sezonu iznova je vrlo ambiciozan, a sami ste rekli da potreba za drugom scenom HNK Zagreb postaje i više nego nasušna. Već smo nekoliko puta najavljivali planove za tu drugu scenu, ali ništa se ne događa. Ima li ipak nekih pomaka?
Bez druge scene potpuno ćemo zagušiti naš repertoar, a to činimo već i danas jer se naše hit predstave, prirodno, ne mogu odigrati onoliko koliko je potrebno te se „gase“dok se još za njih traži karta više. Čini se to doista besmislenim, stoga očajnički ponavljam i molim da nam se nađe druga scena. Pomaci su mali, iako obećanja postoje i mi se nadamo da ćemo u sljedeće četiri godine ipak dobiti drugu scenu. Ovo je kazalište u svojoj stoljetnoj povijesti ipak zaslužilo jednu novu scenu i najmanje jednu novu pokusnu dvoranu. Uostalom, Europa gotovo više ne poznaje ovaj, odavno već potrošeni model s tri ansambla u jednoj kući, a ja doista nisam vidjela u svijetu nacionalno kazalište sa samo jednom scenom i jednom pokusnom dvoranom koja, iako se zove velikom, ne može istodobno primiti zbor i orkestar.
Festival svjetskog kazalište ipak ide dalje? Kako ove godine stoji s financijama i što ćemo to gledati krajem rujna u Zagrebu?
Naša financijska konstrukcija nije dovršena jer nismo još dobili sredstva za Festival od Grada Zagreba, za koja se nadamo da će uskoro doći. Ako će cjelokupna sredstva biti kao prošle godine, a tada su umanjena, moći ćemo u programu Festivala prikazati tri predstave velikih europskih autora. Prije svega je to hvaljena izvedba „Rikarda III.“u režiji Thomasa Ostermeiera i produkciji berlinskog Schaubühnea, zatim predstava “Five Easy Pieces” vani već proslavljenog, a kod nas još nepoznatog redatelja Mila Raua te talijanska atrakcija „Macbeth“Alessandra Serre.
Nakon zapažene zbirke priča “Nebo u kaljuži”, mladi hrvatski pisac Sven Popović objavio je kod Frakture i svoj prvi roman “Uvjerljivo drugi” koji je uredio Roman Simić. Popović je osjetio potrebu da čitatelju izričito poruči da roman “Uvjerljivo drugi” nije o njegovoj generaciji niti je njoj posvećen te se tako ogradio od nekih mogućih generacijskih svrstavanja i uopćavanja koja, eto, želi izbjeći inzistirajući na individualnosti i posebnosti. Glavnog junaka u protočnom ljubavnom romanu s pričom u kojoj se može identificirati cijela jedna generacija, ako tako nešto danas uopće postoji, autor nije imenovao pretvorivši ga tako samo u Mladog Pisca koji tek treba jače zaorati svoju brazdu u literarnom polju grada koji je ipak dovoljno velik da ima i predgrađe. I u kojem Mladi Pisac živi s roditeljima, očito pripadnicima neke imaginarne i izumiruće srednje klase. No, zato osobna imena imaju njegovi kvartovski bliskiji ili manje bliskiji prijatelji s pozama dežurnih kibicera, i to Emir, Ilija i Fric, koji se bore s vlastitim, i to opet generacijskim problemima koji prečesto koketiraju s opipavanjem i preispitivanjem smisla i besmisla. Ima li u Popovićevom romanu seksa, droge i alkohola? Ima i to dosta. Ima li Popovićev glavni junak ljubavnih problema? Ima. Da li je Popovićev junak intelektualac (ili nešto slično tome) kojeg njegova okolina baš i ne shvaća ozbiljno? Je. Spominje li taj junak često svoje pjesničke i literarne, ali i glazbene te filmske i to mahom strane uzore (s iznimkom Ivana Slamniga)? Obavezno. Izbjegava li autor direktne političke konotacije? Apsolutno. Da li mu je fokus u čitavom romanu strogo fiksiran na glavnog junaka? Niti izdaleka nije, pa u nekim poglavljima zadaću pripovjedača vrlo demokratski preuzimaju i drugi likovi. Da li se autor koncentrirao samo na muške likove? Na sreću nije. U romanu su prisutni i ženski likovi i to prvenstveno fatalna i totalno idealizirana Hana koju Mladi Pisac ne može (ili ne želi) preboljeti, ali tu je i možda još interesantnija slobodoljubiva i otvorena Judy, u ulozi nekakve tjelesne ali i duhovne utjehe. Iako Popović svojeg bezimenog glavnog junaka smješta u bezimeni grad (ipak spominjući poluprazne megalomanske trgovačke centre i jata galebova koji kruže nad gradskim smetlištem), prilično je jasno da piše o Zagrebu, kao što će i površnijem čitatelju biti jasno da roman “Uvjerljivo drugi” ima uvjerljive i uostalom neskrivene autobiografske reference. Ali, kao što ovaj roman nije biografija generacije, tako nije niti biografija pisca te ga se ne treba čitati kao roman s ključem niti kao neki polupublicistički tekst s memoarskim namjerama. Riječ je o zrelom intelektualističkom, ali ipak pitko skrojenom štivu u kojem autor minuciozno opisuje kulturološke ukuse i preferencije svojih likova i njihove najbliže okoline, otkrivajući tako nesebično i vlastite bokove i vlastite slabosti. Uz, mora se priznati, podosta ironije i uvijek dobrodošle i zdrave autoironije. Pri tome Popović želi afirmirati i obrazovanost, ali i osobni integritet mladih ljudi koje je u krajnjem iznjedrio ovaj i ovakav hrvatski odgojno-obrazovni sustav, premrežen svim mogućim problemima i dubiozama, ali još uvijek sustav koji funkcionira i ne proizvodi samo potrošačku masu bez kriterija i kičme. Stoga će neki budući pažljiviji kroničari hrvatskog društva vjerojatno s pažnjom čitati ovaj nepretenciozni roman koji je jedan od mogućih pogleda na unutrašnjost onog dijela hrvatskog društva koje još uvijek vjeruje u znanost i znanje, te u učenje, te se nije u potpunosti podalo podivljalom kapitalizmu i profitu. Ima roman “Uvjerljivo drugi” u kojem se pomalo mazohistički afirmira i latentno luzerstvo i svoju konkretnu optimističku poruku u činjenici da je Mladi Pisac bio na uzbudljivom školovanju u inozemstvu (i to u Njemačkoj), ali da se nakon tog osvještavajućeg iskustva ipak vratio u domovinu koja nije ostala bez svojih aduta i svojih prednosti, koje treba znati prepoznati. “Uvjerljivo drugi” roman je sjajne atmosfere, britkih rečenica i konkretnih likova koji se ne rasplinjuju u provincijalnom weltschmerzu, nego imaju životnu potenciju.