Prozivati nekoga zbog mržnje prema bilo kojoj državi je totalitaristički i antikulturni diskurs

Dan nakon imenovanja na mjesto pročelnice zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu, gospođa Ana Lederer pristala je dati intervju Večernjem listu. Međutim, ispričavši se velikom zauzetošću, gospođa Lederer molila je pitanja pismenim putem, a odgovori su u našu redakciju stigli jučer. Tako glasi uvod u intervju s Anom Lederer koji je neki dan objavljen na stranicama kulture Večernjeg lista. Takvim uvodom bilo mi je važno naglasiti da razgovor zapravo uopće nije bio razgovor, nego obična pisana razmjena pitanja i odgovora. Bez potpitanja. Ovaj tekst ne pišem da bih sebe opravdao. Predbacio bih svakom drugom kolegi pod čijim bi imenom izašao takav “razgovor” s Anom Lederer, pa tako optužujem i sebe za sudjelovanje i pomaganje u hajci koju gospođa Lederer vodi već dugo, praktički otkako je ušla u politiku, a nastavila ju je i s mjesta pročelnice Ureda za kulturu Grada Zagreba. Ja sam joj u samim pitanjima dao “šlagvorte” da nastavi bez oponiranja ponavljati svoju omiljenu teme i naročito prozivati i baviti se umjetničkim, kulturnim i psihološkim profilima dvoje ljudi: Olivera Frljića i Dubravke Vrgoč. Žao mi je zbog toga, smatram to profesionalnom i ljudskom pogreškom i osobama protiv kojih je usmjerena ta hajka upućujem svoju ispriku. Što se tiče stavova gospođe Lederer, uzimam si pravo komentirati ih u ovoj kolumni budući da s njima u pisanoj razmjeni pitanja i odgovora nisam imao priliku polemizirati. Uredništvo je iznad objavljenog članka stavilo sljedeći naslov: “Frljić mrzi svakoga i sve što ima veze s Hrvatskom”. Naslov je točan jer u njemu ne piše ništa što nije napisala sama gospođa Lederer. Štoviše, njezin odgovor je još slikovitiji: “Nekoliko je vezanih problema u kompleksu Frljić: jedan je njegova galopirajuća mržnja na sve i svakoga što ima veze s Hrvatskom kao državom, a što je metastaziralo u govor mržnje koji je pak uništio njegovu teatarsku darovitost.” Izjava je, možda, trebala biti malo ublažena time što Frljićevu galopirajuću mržnju ograničava “samo” na “sve i svakog što ima veze s Hrvatskom kao državom”, ali oni koji se s Anom Lederer slažu i koji joj, baš kao i njezinu političkom uzoru Zlatku Hasanbegoviću, aplaudiraju, bez ikakvog su nesporazuma pročitali i shvatili da se tu zapravo radi o mržnji prema svemu hrvatskom. Takvo razumijevanje pokazuju i mnogi, pa čak i većina komentara čitatelja na internetskim stranicama Večernjeg lista. Međutim, Ana Lederer nije bilo tko. Ona je sada dio te države za mržnju prema kojoj optužuje Frljića. Time je njezin stav diskutabilniji. Iz njezinih usta to zvuči kao da država sama Olivera Frljića optužuje da je mrzi. A država koja zahtijeva da je se voli, a ne mrzi, odnosno država koja zahtijeva od svojih građana da prema njoj imaju bilo kakve emocije, već je napravila korak prema diktaturi. Voljeti se moralo fašističke i komunističke države. U parlamentarnoj demokraciji država je servis koji služi građanima. I koji građani uglavnom prilično skupo plaćaju. Jedino što se tu ima voljeti ili mrziti je način na koji država ispunjava svoje obaveze prema građanima, glasačima i poreznim obveznicima. Zbog tog posla, u segmentu kulture, da bude na usluzi građanima koji su na bilo koji način povezani s kulturom i njezinim najvažnijim dijelom – umjetnošću, gospođa Ana Lederer postavljena je na mjesto u Gradu Zagrebu. A ne zato da propituje bilo čije emocije prema državi. Država nije domovina. Država nije zemlja, ni zavičaj. Država je servis. I da, državu se smije i mrziti. Sve iznad toga je parazitiranje na građanima, njihovom novcu, emocijama i životima. Gospođa Lederer kaže da Oliver Frljić nije umjetnik, nego politički aktivist. A “politički aktivizam ne može se financirati novcem poreznih obveznika”, kaže Lederer. Dakle, otvoreni odgovor gospođe Lederer na moje otvoreno pitanje glasio bi: Da, ja se slažem s tezama o antihrvatstvu i antidržavnosti djelovanja ljudi poput Olivera Frljića, tezama koje zastupa Velimir Bujanec u čijom sam emisiji gostovala i imala prostor za različite teme, pa i Olivera Frljića. To je totalitaristički, antikulturni i anticivilizacijski diskurs. Druga osoba kojom se u svojim javnim nastupima redovito bavila Ana Lederer je Dubravka Vrgoč, intendantica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Upravo zato, uzimajući u obzir da njezine riječi s nove funkcije imaju veću težinu, napisao sam gospođi Lederer i pitanje stoji li i dalje iza ranije izrečenih tvrdnji da se rezultati HNK pod vodstvom Dubravke Vrgoč friziraju, lažiraju ili medijski preuveličavaju? U odgovoru je Ana Lederer Dubravku Vrgoč ponovo nazvala “izvrsnom samopromotoricom”. Dodala je i ovo: “Sve svoje tvrdnje mogu argumentirati, ali sada iz pozicije gradske pročelnice za kulturu sve probleme i primjedbe na drugi način namjeravam komunicirati s vodstvom te kuće kojoj je grad suvlasnik i suosnivač.” Ako je išta u “razgovoru” s Anom Lederer bilo otvoreno, onda je to ova, ma koliko god uvijena, prijetnja uspješnom vodstvu kapitalne kulturne ustanove s pozicije vlasti, moći i novca. Odnosno, kao i u Frljićevu slučaju, države. Gospođa Lederer već jako dugo na sličan način optužuje intendanticu HNK Dubravku Vrgoč, ali nikada nije podastrla dokaze za svoje tvrdnje, niti je poznato da je podnijela prijavu, što bi trebala ako ima saznanja o bilo kakvim kriminalnim radnjama kao što je falsificiranje podataka. Osim toga, već je postalo komično, i bilo bi sasvim smiješno kada gospođa Lederer ne bi mahala državom kao bičem, što sadašnju, prema svim pokazateljima neosporno uspješnu intendanticu HNK za samopromociju optužuje osoba koja već godinama samu sebe promovira, a svojoj novoj desničarskoj sljedbi naročito imponira upravo kao “bivša intendantica HNK”. Štošta bi u ovoj državi došlo na svoje mjesto, pa tako i u kulturi, kada bi ljudi koji imaju bilo kakve političke i administrativne funkcije shvatili da su službenici, a ne gospodari.

Jedino što se tu ima voljeti ili mrziti je način na koji država ispunjava obaveze prema građanima