S MONS. HRANIĆEM DOŠLA NOVA VREMENA ZA “PRAVDU I MIR”

Najnovija izjava o savjesti Komisije Iustitia et Pax Hrvatske biskupske konferencije važna je zbog nekoliko razloga. Jedan je sigurno taj da se ona oglasila nakon dugo, dugo vremena, tj. svojevrsne hibernacije, koja kao da je potpuno otupjela britkost te oštrice hrvatskog episkopata, koja je često znala zasijecati u tkivo hrvatskih političkih i društvenih promjena svih ovih godina. Dolaskom đakovačko-srijemskog nadbiskupa, mons. Đure Hranića na njezino čelo očigledno su došla nova vremena za “Pravdu i mir”, ali i za brojne aktere na hrvatskoj političkoj i javnoj sceni, koji mogu ubuduće očekivati aktivnije uključivanje crkvenog vrha u aktualna zbivanja. Ovom konkretnom izjavom biskupi su se, praktički, nadovezali na zbivanja povezana s ratifikacijom Istanbulske konvencije, ali i na ono što slijedi, npr. rasprave o kurikularnoj reformi, zakonu o pobačaju… Premda nisu otkrili ništa novoga, udarili su u bit nakaradnosti sustava upravljanja ovom državom, a to je pitanje savjesti. Odnosno, sukob savjesti i stranačke stege, iza koje se skriva komunistički model stranačkog upravljanja, kojim su prožete sve stranke u Hrvatskoj, a koje kao da su zaboravile da je negativna selekcija partijskog kadra došla glave i moćne komunističke partije, a lako bi mogla i njezinih nasljednika u obliku krhkih demokratskih stranaka. Pitanje savjesti jedno je od najaktualnijih pitanja u ovome trenutku u Hrvatskoj. Ono se ne odnosi samo na politiku ili pojedince u politici, kao što je rekao mons. Hranić. Ono se odnosi i na samu Crkvu tj. crkveni vrh i kler. Papa Franjo često upravo podbada i probada savjest Crkve da se probudi u današnjem svijetu, a ne da živi istim načinom kao politička ili gospodarska oligarhija. Crkva, kako poručuje papa Franjo u svome pontifikatu, u tome, zapravo, treba prednjačiti. U konkretnom slučaju u priči o savjesti hrvatskog društva, Katolička crkva u Hrvatskoj, biskupi i svećenici, trebaju pokazati da su oni savjest ovoga društva i tada očekivati da se ljudi (čitaj: političari) oko njih počnu mijenjati. Sve dok oni kalkuliraju s ovom ili onom političkom opcijom, u pitanju je i njihova savjest, a ne samo savjest onih koje prozivaju. Dakako, Crkva ima pravo glasa i to je važno naglasiti ovom prigodom, jer se u eri pomračenja savjesti dogodilo da se svaki glas iz Crkve u javnosti dočekuje negativno, nakon čega kreće haranga. Stoga su u Iustitiji et Pax pomno pazili da se ne vežu izravno za neki događaj ovom temom, nego da s načelne razine progovore o konkretnim pojavama. Dakako, znakovito je to da je poruka upućena uoči Dana državnosti, što je prilika da se crkveni stavovi jasnije čuju. Odnosno, to je poruka i crkvenoj bazi, koja se, pokrenuta upravo vlastitom savješću, bori za demokratizaciju društva iniciranjem referendumskih inicijativa, kojima vlasti spremaju “pušku”. Ne po savjesti, dakako. Nego iz interesa. Zato se sad oglasila i Iustitia et Pax. Mnogi bi rekli – napokon.