Kad apsolviramo nacionalizme, suočit ćemo se s puno jačim neprijateljem
Deset godina nakon prvog poziva Bobo Jelčić premijerno postavlja predstavu u Beogradu
‘PORUKA PREDSTAVE’ Priključak za neoliberalni vlak, a preko njega i u moderno društvo, lažan je kao i sam taj vlak i trajno štetan za društvo
Radi predstavu prema filmu R. Wernera Fassbindera “Zašto je poludio gospodin R.” iz 1969., a nakon premijere očekuje podijeljene reakcije
Hrvatski kazališni i filmski redatelj, koji je u fokus šire javnosti došao filmom “Obrana i zaštita”, a ove godine izazvao reakcije autorskom predstavom “Govori glasnije“u Kerempuhu, danas, 20. lipnja, prvi će se put predstaviti beogradskoj publici, i to premijerom predstave koju je radio prema filmu Rainera Wernera Fassbindera “Zašto je poludio gospodin R.” iz 1969. godine. – Fassbinder u tom filmu problematizira trenutak u progresivnom bumu Zapadne Njemačke tih godina koja nezadrživo kreće u ekonomsku utakmicu, a sve to gledano kroz život jednog činovnika. Zapravo njegove ambicije da s tim napretkom stane ukorak – kaže nam Bobo Jelčić. – Ono što me zanima mehanizmi su koje neoliberalizam ili takvi kapitalizmi upotrebljavaju u ovladavanju svima nama, kao i njihova primjena u konkretno našim slučajevima, našim zemljama. Čini se da nas, nakon što apsolviramo nacionalizme kao elementarne probleme ovih prostora, čeka su- očavanje s puno jačim i nevidljivijim neprijateljem.
U kojem je smislu predstava važna za gledatelje – što želite poručiti pričom?
Taj ekonomski uzlet ovih naših postzemalja je mantra svih vlada s ovog prostora. Srbijanski premijer Vučić svaki dan na vijestima priča samo o tome, i to je cilj koji opravdava sva sredstva. Kad god upališ TV priča se o tome. Priključak u neoliberalni vlak, a preko njega u moderno društvo, društvo obilja u kojemu je sve genijalno. Kao neki obrnuti komunizam. Fassbinder, a i ja skupa s njim, govorimo da je taj priključak na vlak, kao uostalom i taj vlak lažan, i trajno štetan po društvo.
Kakva su vaša dosadašnja iskustva s beogradskim kazališnim svijetom?
Ovo je prvi put da radim u Beogradu, u Srbiji uopće, i to desetak godina nakon prvog poziva. Evo to se dogodilo baš sad spletom raznim okolnosti. Najvažnije mi je bilo naći tekst koji mogu kontekstualizirati u prostor u kojem radim. A prostor mi nije poznat kao onaj u kojem živim pa sam i nad tim proveo neko vrijeme. I tu imam jako dobru glumačku ekipu predvođenu Borisom Isakovićem, koji je nama poznat iz srpskih filmova – recimo “Krugova”. Boris igra glavnu ulogu.
Kad usporedite zagrebačku i beogradsku kazališnu scenu – mogu li se povući neke paralele?
Pa ja često govorim da je oćenito, da sad ne nabrajam poimenice, kazalište premalo sklono riziku, ispitivanju, analizi i samoispitivanju. Možda je u Hrvatskoj situacija trenutačno ipak nešto bolja ili barem raznovrsnija, ali ako to kažem, onda govorim o iznimkama. Mislim da se i na hrvatskom i na srbijanskom kazalištu ozbiljniji pomaci događaju rijetko, a samim time i neke vrijedne stvari.
Vjerujem da ste dosta vremena proveli u Beogradu pripremajući predstavu. Što ste uočili u Beogradu – jesu li društvene pojave, navike i anomalije slične onima u Zagrebu?
Beograd je teško opisati u nekoliko rečenica jer je bučan i divlji, i malen i velik u isto vrijeme. Uglavnom dobro se osjećam tamo. Imam dosta prijatelja, a i ekipa s kojom radim dosta je pridonijela tom dojmu. A i kvart u koji sam smješten i stan u kojem živim.
Koga ste još odabrali za glumce i kako ste ih birali? Volite li više odabirati glumce prema vlastitoj viziji ili radije pribjegavate audicijama?
Glumci su dijelom iz Jugoslavenskog dramskog pozorišta, a dijelom sa strane. Spomenuti Boris Isaković nije član JDP-a, ali sam njega iznimno tražio baš za tu ulogu jer mislim da je napisana baš za njega. Tu su još Nataša Tapušković, Duda Kovjanić, Jela Stupljanin, Vesna Čipćić, Branko Cvejić, Bojan Dimitrijević, Milan Marić, Feđa Stojanović. Scenograf je Saša Denić, jedan od najboljih europskih scenografa, a dramaturginja Nataša Govedarica, s kojom sam napravio zapravo strateški plan za cijeli ovaj projekt.
Kakva bi vas reakcija beogradske publike zadovoljila nakon premijere?
Reakcije će vjerojatno biti podijeljene, kako se to farizejski kaže, ali bilo bi važno da me publika razumije. Jer kazalište se uvijek radi za točno određenu publiku u točno određenom gradu. Zato treba biti jasan i konkretan u tome što činiš i svjestan prostora u kome to radiš.