Uoči polufinala SP-a 1998. navijači umjesto skupog jela dobili kupus
Željko Marić prati Hajduk od sedamdesetih godina, ali i reprezentaciju Hrvatske od devedesetih
Ljiljan Bagarić dodao je da je Marić “putujući Google”. – Sve zna, a točnost informacija ovisi o tome koje je vino popio taj dan Navijačka “Patrola do gola”, koja je uz hrvatsku reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, uz mnogo muke probijala se do Moskve na putu prema Nižnji Novgorodu. Nakon epizode u Kalinjingradu dočekao nas je prelazak litavske granice koji je bio gotovo bezbolan te potom poprilično stresan ulazak u Bjelorusiju. Strog režim predsjednika Aleksandra Lukašenka uključuje i rigorozne sigurnosne mjere zbog kojih smo tri sata proveli na granici, a odmah nakon ulaska u Bjelorusiju zaskočila nas je patrola koja je pregledala vinjetu i primorala naše vozače na ispunjavanje novih formulara što je sve oduljilo za još sat vremena. Baš “sjajno” jer Minsk je trebao biti tek usputna stanica.
Hajdukovac uz dinamovce
No, sva ta gnjavaža izrodila je i nešto pozitivno. Našu sudbinu doživio je i Željko Marić, Posušak s adresom u Zagrebu, kojeg smo upoznali u toj koloni na graničnom prijelazu. On Hajduk redovito prati na gostovanjima od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a od samostalnosti i hrvatsku reprezentaciju. Budući da je na SP u Rusiji stigao kamperom, dogovorili smo razgovor u hotelu Minsk, u glavnom gradu Bjelorusije, u kojem smo i mi odsjeli. – Dogovorili smo se prije dva mjeseca da u Rusiju nećemo ići avionom, već kamperom. Odlučili smo tako zbog avanture i da bismo dobro iskusili sve u toj zemlji. Zasad Rusiji dajem ocjenu plus dva, Litvi tri, a Bjelorusija bi dobila i četiri da nije bilo teškoća na granici – prenio nam je dojmove i otkrio kako ga najam kampera dnevno stoji 120 eura, dok će trošak goriva za avanturu u Rusiji doseći tisuću eura. Stigao je s četvoricom prijatelja, svojim Posušacima Ivanom Injom Bašićem i Veljkom Lončarom, Ljiljanom Bagarićem iz Tomislavgrada i Marijem Mendekom iz Zagreba. – Nije mi lako, ja sam jedini hajdukovac među dinamovcima, ali nema trzavica – tvrdi Marić. – Željko je jako pozitivan lik, jedina mu je “mana” što je hajdukovac. Zbog toga će morati snositi posljedice. Imamo tu dvije zgodne Bjeloruskinje i možda će morati ostati s njima. Isto tako, preskočit ćemo ga kad budemo nazdravljali pobjedama Hrvatske – ubacio se Inja. Marić se potom prisjetio najdraže utakmice. Riječ je o onoj Hrvatske i Argentine na SP-u u Francuskoj 1998. – Na tribinama u Bordeauxu bilo je desetak tisuća naših navijača, bila je sjajna atmosfera i zbog toga obožavam Argentinu. Nevjerojatna je bila pjesma njihovih navijača i čak sam i ja s njima zapjevao. Najgore gostovanje bilo mu je 1974. u Saint Etienneu kad je
Sponzor putovanja četvorice veselih Hercegovaca na Svjetsko prvenstvo u Rusiji je Veljko Lončar
Hajduk poražen u Kupu prvaka. – To je bio najoronuliji stadion na kojem sam bio, od 40 tisuća mjesta čak 35 tisuća bila su stajaća. A nismo smjeli istaknuti nijednu Hajdukovu zastavu.
Tri rane na srcu...
Od mnogih zemalja koje je pohodio posebno ga se dojmila Italija. U lijepom sjećanju ostao mu je i put na Farske otoke kad je Dinamo tamo igrao. – Bio je to poslovni aranžman koji sam dobio u banci u kojoj sam radio. Jedino sam tada navijao za Dinamo. Ističe da mu se zamjerilo jedno putovanje u Švedsku. – Bili smo s Hajdukom u Malmöu. Pa to je bila svjetska dosada! Dodao je i da zapravo sve manje odlazi na utakmice. – Nije to više kao nekad. Pa prijatelja su mi nedavno pretukli kad je išao na utakmicu jer su zbog južnjačkog naglaska mislili da je hajdukovac, a on ne može biti veći navijač Dinama. Isto tako smiješno mi je kad se neki danas predstavljaju kao veliki navijači Hajduka. Pravi navijač ima tri rane na srcu, to uvijek ističem – to su porazi od Saint Etiennea, PSV-a i HSV-a u Kupu prvaka, a ja sam im svima svjedočio. Sponzor njihova putovanja u Rusiju Veljko Lončar kazao je da već dugo putuje s Marićem i ispričao je anegdotu iz Pariza 1998. godine kad je na SP-u Hrvatska igrala polufinale protiv Francuske. – Bili smo u restoranu i naručili najskuplje jelo. A kako ne znamo dobro francuski jezik, na stol nam je, na naše iznenađenje, stigao kiseli kupus.
Zbog rigoroznih sigurnosnih mjera naši navijači tri su sata proveli na granici između Litve i Bjelorusije