NOGOMET – RIJETKOST U KOJOJ JE HRVATSKA NATPROSJEČNA

Jedna od zemalja koja postiže u nogometu više nego što bi posebno razvijen model u Economistu pretpostavio upravo je Hrvatska. Prema razlici postignutih golova u društvu smo zaista impresivnih zemlja – Brazila, Španjolske, Portugala, Engleske i Argentine. Kriteriji u modelu, uz ostale, su visina BDP-a po stanovniku, postotak populacije koja se bavi nogometom uz podatke koliko više na pretraživaču upisuju nogomet u odnosu na ostale sportove, broj medalja na Olimpijskim igrama… Rijetko kad možemo reći da smo u jednom od područja, u tako jako konkurenciji, uistinu natprosječni. Teško je pretpostaviti idealan način “stvaranja”dobrih nogometaša, čak ni inicijative poput milijunskih (u eurima) ulaganja u nogomet kroz gradnju stadiona, lokalnih igrališta i dovođenje stranih trenera nisu jamstvo dobrog plasmana nacionalnih timova – iako su neosporno bitne za stvaranje uvjeta za napredak talentiranih sportaša. Osim kreativnosti i duge tradicije nogometa u Hrvatskoj, jedan od glavnih razloga za uspjeh je uključenost u globalnu mrežu igrača. Taj izvoz hrvatskih igrača element je koji omogućava recikliranje jer upravo zahvaljujući našim reprezentativcima koji igraju u Realu, Barceloni, Milanu ili Juventusu, veliki europski klubovi i dalje žele kupovati naše mlade igrače. To potvrđuje i studija konzultantske tvrtke 21st Club, koja posebno ističe primjer Hrvatske, zemlje od četiri milijuna stanovnika, koja među europskim zemaljama ostvaruje najveći udio u izvozu nogometaša u najjače lige. U pitanju je vjerojatno naš najbolji ekonomski rezultat nakon nezavisnosti – nerobni devizni priliv od odlaska mladih ljudi, pogotovo uzmemo li u obzir gotovo nikakva ulaganja u usporedbi s nekim zemljama primjerice s našim budućim protivnikom Islandom. Ta udaljena zemlja od samo 330 tisuća stanovnika, poznata po prirodi i uspjesima na Eurosongu, najmanja je u povijesti koja se plasirala na svjetsko nogometno prvenstvo. Tajna uspjeha bila je u sustavnom ulaganju u nogomet. Nakon 2000. godine Islanđani su sagradili 13 velikih nogometnih dvorana, 154 terena sa sustavom za grijanje (koji otapa snijeg), na kojem je svako dijete može igrati pod supervizijom stručnjaka i to njih 716 s UEFA-inom licencom. Samo desetljeće i pol ranije nisu imali ni jednog. Ne samo da kod nas nema takvih ulaganja, nego je u javnom rakursu upravo Hrvatski nogometni savez najproskribiranija organizacija, a medijski najistaknutiji sudski proces upravo se bavi spomenutim izvozom hrvatskih nogometaša. Nogomet je jedno od rijetkih područja života, upravo zahvaljujući našoj kreativnosti (bez obzira na rezultat na aktualnom prvenstvu) koje je na svjetskoj razini. Potencijal mladih u Hrvatskoj neosporan je i u drugim područjima, i ne bismo trebali čekati da se on prvo ostvari u inozemstvu da bi bio prepoznat i kod kuće.