Slučaj Agrokor nije dovršen. Slijede mjeseci neizvjesnosti zbog igranja na jednu kartu
Priča o geostrateškim interesima koju su potaknuli veleposlanici SAD-a i Rusije u drugom je planu u odnosu na poslovne interese aktera iz tih dviju zemalja. Za nas bi bilo najbolje da se oni natječu ulaganjima
Podrškom privremenog vjerovničkog vijeća nagodbi vjerovnika koju je pripremila izvanredna uprava Agrokora premijeru Andreju Plenkoviću pao je kamen s leđa. Vidljivo je to i iz izjava koje su se mogle čuti u tjednu u kojem su objavljeni detalji nagodbe, a u kojima je premijer ustvrdio da je nagodba dobra za Hrvatsku. Plenković dogovorom vjerovnika nije stavio točku na i, već izborio prvi, ali važan korak na dugom putu do rješavanja krize u Agrokoru. Ključno za njegov politički uspjeh bit će poslovanje Agrokora u idućim mjesecima, pa čak i u iduće dvije godine, a nezgodna je okolnost da se upravo to razdoblje poklapa s trajanjem mandata Plenkovićeve Vlade. Drugim riječima, prvi čovjek izvršne vlasti morat će budno pratiti stanje u koncernu do kraja svoga mandata, a neizvjesnost je veća time što provedbom nagodbe Vlada gubi utjecaj na događanja u koncernu, dok koncern itekako ima utjecaj na percepciju uspješnosti Vlade koja je rješavanje krize u najvećoj hrvatskoj kompaniji sama smjestila u pota ziciju svoje najveće reforme. U ovom trenutku ipak možemo bez skepse tvrditi da je Plenkovićev imidž spasitelja Agrokora siguran do kraja godine do kada traje proces implementacije nagodbe, ali u iduće dvije godine Plenkovićeva administracija uvelike će ovisiti o interesima novih vlasnika koji zasad nisu javnosti potpuno transparentni. Činjenica jest da će Agrokor po implementaciji nagodbe biti tvrtka u kojoj će većinski udio imati banke. Ruske banke same imaju gotovo 47 posto udjela, a domaće banke više od 12 posto, što je više nego dovoljno za prevlast u odlučivanju. Interes banaka je, naravno, vratiti uložen novac što prije, ali zgodna je okolnost što je riječ o institucijama koje na naplatu mogu pričekati nekoliko godina. S druge strane banke nisu prirodan strateški partner kompanijama u prehrambenoj industriji ili maloprodaji, to nije njihova osnovna djelatnost i stoga se od njih ne može očekivati da budu dugoročni ulagači.
M. Dalić ispala iz vlaka
Može se pretpostaviti da će njihov interes biti povećati produktivnost i profitabilnost kompanija u što kraćem roku kako bi povećale vrijednost imovine kojom su naplatile dug i prodale je za što veći iznos. Kako najveći dioničari novog Agrokora dolaze s enormnog tržišta, bilo bi i za koncern i za domaću ekonomiju odlično kada bi se Rusi odlučili da povećanje profitabilnosti potraže kroz otvaranje novog potentnog tržišta Agrokorovim proizvodnim tvrtkama. To bi bilo očekivano iz konteksta proaktivnog ponašanja budućih vlasnika, ali u predviđanjima događanja uglavnom se bira drugi smjer i vjeruje kako ruski utjecaj može polučiti gušenje plasmana domaćih proizvoda, forsiranje proizvoda ruskih tvrtki pa čak i brzu prodaju ruskim investitorima. Kojim će putem krenuti novi vlasnici, ostaje vidjeti, ali za predsjednika Vlade koji je uložio svoj politički kapital u uspjeh rješavanja krize u Agrokoru ta je neizvjesnost neugodna s obzirom na to da je u poziciji promatrača koji na ključne odluke ne može direktno utjecati. U samom procesu restrukturiranja Agrokora politika je igrala najvažniju ulogu pa će biti vrlo zanimljivo promatrati proces njezina odstranjenja iz domene odlučivanja u najvećoj hrvatskoj tvrtki, naročito ako stvari krenu u smjeru koji neće pogodovati pozitivnoj percepciji samog procesa spašavanja Agrokora. Plenković zapravo ima tek šest mjeseci u kojima i dalje može posredno utjecati na razvoj događaja u Agrokoru jer do kraja godine traje implementacija nagodbe, odnosno do 1. siječnja 2019. godine u koncernu neće biti promjena na ključnim pozicijama. Do tada će ga voditi Fabris Peruško i Irena Weber, koji su odradili kompliciran posao finiširanja nagodbe vjerovnika. U to su uložili veliku energiju, ali valja naglasiti da je cijelom procesu i njegovu uspjehu smjer i dinamiku postavila Martina Dalić koja je lex Agrokor osmislila, ali i provela do kraja, pa čak i moderirala u sukobima najvećih vjerovničkih skupina, kada su pregovori među njima zapeli. Zato njezinu dionicu Plenković ne bi trebao zaboraviti s obzirom na to da je praktički dovela nagodbu do samog kraja. Dalić nije jedina koja je iz vlaka nagodbe ispala prije posljednje stanice, ali to ne znači da nije odigrala važnu ulogu u njegovu putovanju. Primajući sve udarce protivnika procesa na sebe do trenutka same smjene s funkcije potpredsjednice Vlade, Dalić je na neki način premijera poštedjela mnogih napetosti koje su nesporno vladale u samom procesu, što je za njega u ovom trenutku medvjeđa usluga budući da nema uvid u fragilnost odnosa među novim vlasnicima koncerna i dubinu podijeljenosti između njihovih međusobnih interesa. U idućim ćemo mjesecima gledati promjene same strukture vlasnika, a time i odnosa moći. Za početak bit će isplaćeno gotovo tri tisuće manjih tražbina s manje od tri milijuna eura kako bi ih naposljetku u kompaniji ostalo oko 570, ali potom nas očekuju prevrati – od otkupa manjih udjela i konsolidacije udjela do kupoprodaje udjela među najvećim vjerovnicima koji imaju dugoročne interese u koncernu. O dinamici tih preprodaja i o tome tko će na kraju ostati za stolom ovisit će i poslovna politika koncerna, a time velikim dijelom i gospodarska slika Hrvatske.
Korak naprijed ili – natrag
Nema sumnje da će u idućim mjesecima biti potpuno nepredviđenih poteza, od mogućnosti da zasad rezervni igrači istrče na teren sa zvjezdanim statusom do iznenađenja u jačim ulaganjima u Agrokor dosad nepoznatih aktera. Koncern u svom sastavu ima perjanice domaćeg gospodarstva koje i sad, unatoč krizi, imaju dobre temelje, a o novim vlasnicima ovisit će hoće li kompanije poput Jamnice i Leda iskoračiti i korak dalje pa napraviti internacionalnu poslovnu priču ili će ostati u domeni temeljno regionalne orijentacije i usmjerenosti na plasman kroz maloprodajni kanal Agrokora. One svakako
imaju potencijal za jači razvoj, ali za njegovu realizaciju nužno je osigurati dodatna ulaganja i u širenje proizvodnje i u otvaranje novih tržišta. Tu dolazimo do sukoba između filozofije proizvodnog i financijskog sektora. Proizvodni sektor traži reinvestiranje dobiti, a financijski sektor, naročito pod okolnostima stjecanja vlasništva naplatom duga, kao vlasnik traži isplatu dobiti. Ako se zna da je predviđena EBITDA Agrokora u srednjem roku oko 400 milijuna eura, od kojih će više od stotinu milijuna eura pojesti isplata kamata za kredite kojima će i nakon nagodbe koncern biti opterećen, nema puno mjesta za ulaganje ako vlasnici žele brzo iz poslovanja vratiti novac uložen u kreditiranje Agrokora što bi se moglo pokazati kao problem na dugi rok jer pritisak na isplatu dividende mogao bi umanjiti investicijski potencijal. S druge strane, ako se ide na dizanje vrijednosti imovine i naplatu njezinom prodajom, profitirati bi mogle i financijske institucije i domaća ekonomija. Dobavljači koji su bili najviše izloženi na početku procesa dobro su prošli u samom restrukturiranju Agrokora. Oko 60 posto tražbina isplaćeno im je u novcu, a zalaganjem njihove predstavnice Marice Vidaković, koja je odradila dobar posao u dogovoru o nagodbi, osiguran im je i plasman robe. Martina Dalić često je isticala kako restrukturiranje Agrokora mora biti i restrukturiranje cijelog gospodarstva i jasan pokazatelj kako su reforme nužne i kako dogovorna ekonomija u kojoj je i puno klijentelizma nije dugoročno održiva. Domaće tvrtke imaju dvije opcije: mogu se nastaviti oslanjati na maloprodaju Agrokora ili raditi ono što su trebali i prije dvadeset godina, a to je koristiti poziciju poslovanja s koncernom kao oslonac i bazu, a uprijeti snage i znanje u otvaranje novih tržišta i poslovnih prilika. Tu se vraćamo na ruske vlasnike koji ne samo da mogu otvoriti rusko tržište za proizvode koncerna nego i za domaće tvrtke u sektoru.
Plenkovićeva pozicija
Neće to, naravno, raditi iz altruizma, već će se, da bi se taj win-win scenarij ostvario, morati pronaći zajednički poslovni interes. Priča o geostrateškim interesima koju su potaknuli veleposlanici SAD-a i Rusije prepucavajući se javno na temu Agrokor u drugom je planu u odnosu na poslovne interese aktera iz te dvije zemlje koje njihovi ambasadori brane. Rusi stoje bolje od američkih fondova čije su tražbine osporene pa neće moći konzumirati svoju imovinu koju čini 25 posto udjela u Agrokoru dok sudskim putem ne dokažu da su imali pravo na potraživanja, ali ako poslovni interesi pređu u vanjskopolitičku domenu, situacija bi se mogla i promijeniti jer Amerikanci uz dodatna ulaganja u Agrokor mogu igrati i jaču ulogu na domaćem tržištu. Najbolja opcija za hrvatsku ekonomiju bila bi da se dva takmaca kroz Agrokor natječu ulaganjima i novčanim plasmanima kroz dovođenje jakih igrača na domaće tržište, koji mogu kao vlasnici u drugom krugu preslagivanja vlasničke strukture ojačati kvalitetu pojedinačnih kompanija koje će preuzimati. U takvom raspletu događaja Plenković ima lagodnu poziciju političara koji se riješio afera, restrukturirao gospodarstvo i požeo uspjeh. U suprotnom morat će preuzeti odgovornost za neuspjeh koji nije isključivo njegov. To je rizik igranja na jednu kartu koliko god se ona u određenom trenutku činila kao dobitna.