ZABORAVLJENA KULINARSKA BAŠTINA ZLATNOG OTOKA

U gustim buzarama od školjaka i rakova, u ljepljivu soku brujeta ili zlarinskog dropčića ogleda se i klesani zlarinski kamen Iako je, po jednom spisu iz 15. stoljeća, na Zlarinu bilo malo stoke, gustiši i divlji predjeli staništa su divljih kunića, koje Z

Zbog mora i samo po moru Zlarin je otok, a otoci su oduvijek miljenici pučine. U njima se ogleda zgusnuta sudbina svijeta. Stoga nije ni čudno što je Zlarin još od neolitičkih, potom antičkih, donekle srednjovjekovnih, a pogotovo od renesansnih i baroknih vremena, epoha koje su svaka na svoj način na njegovu tkivu ostavile traga, odisao sposobnošću nasljeđivanja njegove žive baštine – ukopane pod njegovo vapnenačko i zemljano tkivo, uronjene u njegovo podmorje. A upravo ta živa baština vidljiva je na malom Zlarinu na svakom koraku. Bilo da vam pogled padne na Leroj, sat-kulu, nekadašnje središte gradskog života, bilo na neku od crkvica osamljenih na raskrižjima drevnih otočnih putova, bilo da se zaustavite pred nekom palačom šibenskog plemića, koji je i sam s vremenom postao Zlarinjanin, i osluhnete život koji podrhtava ispod samo naizgled beživotne kamene opne. A upravo ispod njih, baš kao ispod one prividno nijeme spomeničke opne, krije se ista volja za životom, tako neodvojiva od starih otočnih kuhinja, teća i lonaca iz kojih izviruju sjene predaka, posjednute za nekim davno namještenim stolom na kojem se još dimi i miriše neko izvorno otočno jelo. Pa ako na obali sve odiše morem i stanovnicima podmorja, pripremljenim na zlarinski način, na zlarinskom predjelu Gradina, na mjestu gdje se uz veliku baroknu palaču Ćimera Dragićević i crkvicu sv. Šime penje stari put prema naselju Borovica, danas, nažalost, ugaslih ognjišta i dimnjaka, tu počinje Zlarinsko polje, otočki pašnjaci, maslinici i vinogradi. Pa iako je, po jednom spisu iz 15. stoljeća, na Zlarinu bilo malo stoke, gustiši i divlji predjeli od tada pa sve do danas staništa su divljih kunića, koje Zlarinjani pripremaju na način koji odiše davnim mirisima i okusima. Pa onda iz komina opet zahuči more i priča priče o davnim ulovima Zlarinjana koji su čuvali svoje podmorje i sporili se s ribarima okolnih otoka, a s onima s Dugog otoka čak vodili prave male otočne ratove tijekom cijelog 15., 16. te donekle i 17. stoljeća. No nije samo riba bila jedina gastronomska utjeha. More je darivalo i svojim plićacima kojima još danas lutaju teški morski vitezovi, grmalji ili kosmeji, od kojih Zlarinjani pripremaju također razna stara već gotovo zaboravljena jela poput zlarinskog lonca od grmalja, jakih lešada i brujeta u kojima je upravo taj rak osnova prepoznatljivog ljepljivog i mirisnog okusa i umaka iz podmorja koji resi i mesna jela, pogotovo ona od janjetine i janjećih ponutrica. Slavni zlarinski koraljari o čijoj djelatnosti govore kronike još iz 15. stoljeća, navodno su vjerovali da školjke pjevaju. Pa se tako i cijela razmjerno plitka zlarinska uvala, bogata raznim vrstama školjaka, zna pretvoriti u velike podmorske orgulje koje odzvanjaju zaštićenim prostorom, zlarinskim kaletama, konobama i kuhinjama. U gustim buzarama od školjaka i rakova, u ljepljivu soku brujeta ili zlarinskog dropčića ogleda se klesani zlarinski kamen. Slaže se u mirine i zide, kao stoljeća vatara. Plodan je i obiluje bajamima, vinogradima i maslinicima. To je otok bogat uvalama i ribom, a na visokoj gori ima tragova veoma drevnoga grada već sravnjena sa zemljom. Taj mi je otok često pružao sklonište kada je harala kuga u gradu. Tu bih poslije pobožnih molitava između brdskih grebena i pod sjenom stabala, običavao dozivati svoje pjesničke vile, pjesnikovati, • skladati, pisati pjesme.