Tehnolideri za žene
Tehnolideri koje su žene ocijenile najboljima i najnaprednijima
Koje su to tvrtke, odnosno šefovi koji potiču pravu kulturu i atmosferu u kompanijama, ovog puta odabrale su žene
U poslovnom svijetu vjerojatno nećete naći baš nijednog lidera koji se neće pozvati na zaposlenike kao najvredniji dio tvrtke. Svi to govore i ističu na svakom okupljanju i, iako bi mnogi zaposleni imali tu štošta prigovoriti, mnogi pravi lideri to misle i u tom smjeru djeluju. Kada je riječ o IT sektoru, u kojem nedostaje kvalitetnog kadra, to je izraženije. Mnoga istraživanja govore u prilog tomu da je i zaposlenima vrijednost radnog mjesta poprilično uvjetovana pravim šefovima. Jer, prvi uzrok nezadovoljstva na radnom mjestu upravo su neposredni nadređeni. Polovica zaposlenih koja napušta svoj posao (tamo gdje tržište radne snage funkcionira) čini to zbog loših menadžera. Naime, Gallupovo istraživanje utvrdilo je da 41 posto Amerikanaca smatra da ih psihološki zlostavljaju upravo šefovi te je to jedan od glavnih razloga otkaza.
Oni koji znaju
No ovdje se nećemo baviti lošima, već šefovima koji znaju svoj posao i pravi su lideri svojih kompanija ili timova. Web-portal Comparably proveo je anketu i kreirao listu 50 najboljih šefova, i to za žene. Rang-lista je sastavljena na temelju anonimne ankete provedene među zaposlenicama najvećih američkih kompanija, koje imaju 500 i više zaposlenih. Da bi bili uključeni na listu, bilo je potrebno da bar 50 zaposlenica ocijeni svoje šefove. Prava poput rodiljskog dopusta ili nekih dodatnih benefita nisu uzimana u obzir, već se anketa fokusirala na osjećaj zadovoljstva zaposlenica. Zapravo se ispitivalo kakvu kulturu ima kompanija, koja je direktno povezana s prvim čovjekom kompanije i njegovim timom te njihovom sposobnošću da svoju viziju i kulturu prenesu na svoje zaposlene i stvore poticajnu atmosferu. Među ovogodišnjim liderima na prvo mjesto zasjeo je Craig Jelinek, prvi čovjek Costca, kojeg su, kao i njegove najbliže suradnike, zaposlenice ocijenile kao ekipu otvorena uma s kojom je jednostavno surađivati. Zanimljivo je da među prvih deset kompanija, odnosno njihovih lidera nema nijedne žene. Na listi je najbolje plasirana Julie Sweet iz Accenturea koja se smjestila na 29. mjestu ljestvice tvrtki koje su odabrale žene. Mary Barra iz General Motorsa je na 37. mjestu, Marillyn Hewson iz Lockheed Martina na 45. mjestu, a Amy Zupon iz Vertaforea na 46. mjestu. Među deset najboljih smjestila su se tri predsjednika uprava tehnoloških kompanije, a među 50 najboljih veliki dio čine također IT tvrtke, koje baš ne obiluju ženama, no čini se da je postignut nekakav napredak. Ako ništa drugo, ova lista svakako je poziv ženama da razmotre i te opcije te da se što više opredijele za STEM zanimanja i vještine. Na drugom mjestu smjestio se Microsoftov šef Satya Nadella, a zaposlenice Microsofta kažu da njegov tim ima dobar sustav podrške. Na visokom 6. mjestu nalazi se osebujni prvi čovjek T-Mobilea John Legere, a komentar koji je izdvojen kaže da T-Mobileov vodeći tim ima karakteristike obitelji koja poštuje svoje članove i brine se o njima.
Tehnosektor je in
Na desetom mjestu smjestio se Marc Benioff iz Salesforcea, a zaposlenice tvrde da je najveća prednost te tvrtke što šefovi znaju slušati i potom poduzeti korake za rješavanje problema. Na 11. mjestu našao se Googleov šef Sundar Pitchai. Mark Zuckerberg, šef najpopularnije svjetske društvene mreže Facebooka, zauzeo je 19. mjesto, a odmah iza njega smjestio se Tim Cook, odnosno Apple. Amazonov osnivač i direktor Jeff Bezos smjestio se na poziciju broj 24. Nakon njega na 25. mjestu je pak kontroverzni šef Twittera Jack Dorsey kojeg, unatoč tomu što mu je lani velik dio menadžmenta otišao sa svojih pozicija, zaposlenice ipak cijene. Kada se radi o tehnološkom sektoru, na 26. mjestu je šef SAP-a William McDermott, Logan Green iz Lyfta na 32. mjestu, a slijedi Devin Wenig iz eBaya. Elon Musk nije se pak plasirao na ljestvicu najboljih šefova.
Zanimljivo je da među prvih deset nema nijedne žene. Prva čelnica kompanije jest Julie Sweet iz Accenturea koja je na 29. mjestu ljestvice
No, ja se ovog puta želim baviti hrvatskim braniteljima kao glavnim protagonistima, a na Maslenici je za hrvatske branitelje bila prava drama. Svi s kojima sam razgovarala kažu da im je to bila najteža borba.
Jeste li zadovoljni dosadašnjom produkcijom filmova ratne tematike u Hrvatskoj, ima li ih dovoljno i je li gotovo tri desetljeća nakon početka rata pravo vrijeme za tu tematiku?
Osim Kristijana Milića, nitko nije snimio nešto zanimljivo na ovu temu. Sjetite se koliko ste gledali stranih filmova ratne tematike, sigurno ih ne možete ni nabrojiti, od klasika do manje vrijednih, kojih se i ne sjećate. Ali ste ih svejedno gledali jer sve nas privlači gledati borbu na život i smrt, priče o borbi dobra i zla. Amerikanci su napravili bezbroj filmova o svojim junacima u ratovima koji nisu ni blizu njihova teritorija, a mi smo imali obrambeni rat i doista je nevjerojatno da već nemamo mnogo filmova na ovu temu iz perspektive naših heroja. I europske kinematografije nalaze nepresušnu inspiraciju u ratnim pričama jer se kroz ratne priče govori o vrijednosti mira.
Je li se nešto promijenilo dolaskom Daniela Rafaelića i odlaskom Hrvoja Hribara, je li HAVC sada bolje mjesto za hrvatski film pa i vas osobno?
Za kinematografiju je mnogo važniji Zakon o audiovizualnim djelatnostima nego tko će doći ili otići s mjesta ravnatelja HAVC-a. Ionako su svi zamjenjivi, a bez dobrog zakona čak i nemoćni. Trenutačno ministrica kulture gospođa Obuljen u Saboru gura na čitanje loše napisan zakon o audiovizualnim djelatnostima, koji nije ništa drugo nego malo modificiran važeći loš zakon. Tim zakonom nije čak dobro regulirana ni definicija što je hrvatski film, a da ne govorimo o novim oblicima audiovizualnog djela, kao što su npr. videoigre i slično. Bilo je toliko primjedbi i sugestija od raznih ljudi iz struke na postojeći zakon, a na kraju su uvrstili isto što je bilo sporno i u prethodnom – da ljudi iz tzv. “strukovnih” udruga odlučuju o raspodjeli novca. Postoji značajna distinkcija između onog što ljudi iz struke trebaju odlučivati za svoju struku i onoga gdje su ljudi iz struke u sukobu interesa, ako odlučuju o pitanjima struke, kao npr. kad je riječ o raspodjeli novca.
Jednom ste izjavili kako ste sedam godina bili progonjeni. Što ste proživljavali tijekom tih godina i je li progon naposljetku prestao?
Progon je prestao zbog rezultata mojeg rada, a ne zbog ičijeg dolaska ili odlaska. Napravila sam film koji je osvojio 17 nagrada. Prvi je i još uvijek jedini igrani film koji je otkupila platforma Netflix koja ima 175 milijuna pretplatnika, a preveden je na gotovo sve svjetske jezike. Autor sam filma koji je probio led i pokazao da hrvatski film može biti konkurentan u svijetu. Drago mi je što sam još prije tri godine otvorila vrata kolegama prema Netflixu, a vjerujem da i moji kolege to cijene. Investitori znaju da im ja mogu zaraditi novac, strani producenti me respektiraju, nagrade imam. Dakle, nitko me više ne može progoniti, mirna sam.
Je li iluzorno očekivati da će se politika prestati miješati u film, pa i u kulturu u cjelini?
Najgluplji pamflet jest “politika se ne smije miješati u film”. Zašto ih netko ne pita što to zapravo znači? Je li Pusić zvala HAVC i tražila neki određeni film po njezinu ukusu? Milanović? Plenković? Ili koji to političar? Ah, političari ludo žude za novim filmskim pričama i maštaju kakve bi filmove željeli snimiti, a onda nakon toga uzbuđeno telefoniraju HAVC-u svoje nove ideje za film s omiljenim autorima i glumcima u glavnim ulogama. Što će im film, kad nam režiraju život, i to loše. Kad bi režirali dobro, onda bi se pobrinuli i za kulturu. Naravno da ne postoji taj političar s kojim nas plaše kao s babarogom, a koji bi mahnito želio kinematografiju po svom ukusu. Međutim, ono što postoji, jest da bi autori tog pamfleta voljeli držati film i kulturu u svojim rukama, kao da je njihovo privatno vlasništvo, a to je opasno. Iza pamfleta “politika se ne smije miješati u film” stoje oni koji zapravo kažu “nas ne smijete smijeniti, mi želimo svoje šape uvijek i zauvijek imati na novcu u kulturi”. I opasno je ako ih u tome ijedan političar podržava. Netko im mora objasniti da film, kao i ostali segmenti kulture nisu njihovo privatno vlasništvo i da primaju novac iz državnog proračuna s kojim ne mogu raspolagati kao s privatnim računom. Ako žele oni raspolagati novcem, neka osnuju svoje privatne fondove. U zemljama gdje političari ipak bolje režiraju život, Njemačkoj, Danskoj, ma u svakoj uređenoj europskoj zemlji, ministar ili ministrica kulture smjenjuju takve poput njih bez problema i nitko se oko toga ne uzbuđuje. Politika se ne smije miješati u autorsku slobodu, ali država mora voditi računa da sistem funkcionira bez korupcije, to jest dužnost politike.