Čuvali su ovce, pakirali sol, režirali... a sada su na SP-u
Otac mi je jednom poderao dres i rukavice pa sam branio golim rukama – rekao je Beiranvand
Golman Irana dolazi iz nomadske obitelji, a radio je u autopraonici i pizzeriji da bi si financirao nogomet Svi već znamo sve o velikim superzvijezdama koje bi trebale zasjati na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. Svi već znamo sve i o onim zvijezdama koje su na SP došle samo potvrditi svoj sjaj, no malo njih zna priče i pozadine onih igrača koji možda nisu u rangu Ronalda ili Messija, a izborili su svoje mjesto na svjetskoj smotri. Što je s onim igračima koji rade ili su radili po tvornicama, autopraonicama, koji režiraju filmove ili moraju salutirati kada svira himna jer služe vojni rok? Njihove priče možda su skromni- je, ali jednako zanimljive kao i ona svima poznata o malenom talentiranom dječaku koji je u neku ruku postao narcisoidno-egoistični lovac na rekorde kada je pohvatao sve konce nogometa (Ronaldo). Na njegovu se igru, naravno, nitko ne može požaliti, ali i tu priču već svi znamo... Zato je možda najbolje ovu priču početi s famoznim Islanđanima. Ta se skromna sjeverna zemlja sada prvi put plasirala na SP, nije se mnogo o njima znalo sve do Eura 2016. kada su napravili iznenađenje i došli do polufinala, a sad a su se izborili za Rusiju i u prvoj utakmici šokirali Argentinu. Birkir Saevarsson njihov je desni bek i napravio je ogroman posao u toj utakmici, a tijekom priprema za SP radio je u tvornici soli, točnije na pakiranju. Ovaj 33-godišnjak profesionalni je nogometaš i ne radi u tvornici zato što mu nedostaje novca, nego zato što želi “ostati na zemlji”.
Islanđani vole raditi
– Ovo je uobičajen posao za nekoga s Islanda. Normalniji nego otići na Svjetsko prvenstvo – rekao je Birkir za AP i dodao: – Igrati nogomet je najbolji posao koji možete imati, ali ne mogu ne raditi ništa. Ne želim se ulijeniti. Saevarsson se nogometom profesionalno bavi od 2003. godine. Prvi klub mu je bio Valur, nastupao je za Brann i Hammaraby
prije nego što se vratio u svoj matični klub. Za reprezentaciju Islanda igra od 2007. godine. No nije on jedini Islanđanin koji se ne srami rada, tu je i njihov heroj vratar Hannes Þór Halldórsson, inače filmski redatelj. Zadnji posao bila mu je režija reklame za Coca-Colu, a zanimljivo je da je bio zadužen i za promotivni video svoje države na Eurosongu 2012. – Radim od 9 do 16 sati, a poslije treniram, imam razumne šefove koji imaju poštovanja prema onome što radim i izlaze mi u susret – izjavio je svojevremeno iskusni vratar koji je karijeru započeo braneći na Islandu, a trenutačno je golman danskog Randersa. Osim njih dvojice, zanimljiva je i priča islandskog izbornika Heimira Hallgrímssona koji je inače stomatolog. Zajedno s Larsom Lagerbäckom Halgrimson je vodio Island na Euru, a onda je samostalno preuzeo reprezentaciju. – Imam svoju kliniku i volim da su mi prsti zaposleni. Pokušavam otići tamo u slobodno vrijeme i baviti se stomatologijom. Neki treneri igraju golf, ja radim to. Realnost posla nogometnog trenera jest da nikad ne znate kad ćete ostati bez posla, dobro je imati drugu profesiju kojoj se možete okrenuti. Pacijenti to vole. Pričaju o nogometu dok mi ne dosade, a onda im dam anesteziju – rekao je jednom Halgrimson. No nisu Islanđani jedini u Rusiju došli sa zanimljivim životnim pričama. I vratar Irana ima jednu takvu. Naime, Alireza Beiranvand njihov je najiskusniji golman u Rusiji, ali put do SP-a nije mu bio lak. Beiranvand je rođen u nomadskoj obitelji koja se često selila zbog ovaca koje su imali, on je bio najstarije dijete u obitelji i očekivalo se da radi. Prvo je samo čuvao ovce, a kad god je imao slobodnog vremena, igrao bi nogomet. Kada je napunio 12 godina, obitelj mu se smjestila u Sarabiasu gdje je trenirao s lokalnim klubom. Počeo je kao napadač, ali kada im se vratar ozlijedio, on je stao na gol i tamo odlučio ostati. No otac se protivio tome: – Uopće nije volio nogomet, molio me da radim. Čak mi je jednom poderao dres i rukavice pa sam nekoliko puta branio golim rukama – kazao je Beiranvand koji je potom pobjegao u Teheran te se nadao da će tamo uspjeti u nogometnoj karijeri. Tamo su mu dali da trenira s jednom lokalnom momčadi, ali nije imao gdje spavati pa je pronašao posao u autopraonici gdje se specijalizirao za čišćenje pogona na četiri kotača zbog svoje visine. Nakon toga radio je i u pizzeriji prije nego što je napravio svoj proboj u nogometu i sada igra za teheranski klub Persepolis.
Svjetsko prvenstvo je rat!
Na Svjetskom prvenstvu u Rusiji gledamo i Južnu Koreju čiji igrači Hong Chul, Kim Min-woo i Ju Se-jong moraju salutirati kada se svira himna jer su na vojnoj službi. Naime, u Južnoj Koreji obavezno je odslužiti rok do 28. godine, osim ako niste napravili nešto izvanredno za državu. E, pa oni još nisu tako da su na SP-u i nogometaši i vojnici. – U ratu ili ubiješ ili si ubijen. Svjetsko prvenstvo zapravo je kao rat i zbog toga ću se dobro pripremiti – rekao je Hong Chul. Izgleda da su svi igrači čitali Umijeće ratovanja Sun Tzua jer zanimljivu taktiku zavaravanja protivnika napravili su na treningu prije utakmice sa Švedskom (u kojoj su izgubili 0:1). Naime, Šveđani su navodno poslali skaute da špijuniraju treninge, ali izbornik je to shvatio. – Željeli smo ih zbuniti pa smo odlučili zamijeniti dresove i brojeve igrača, jer Europljanima je teško razlikovati nas Azijate samo po licu – rekao je izbornik Shin Tae-yong. Australce nitko nije špijunirao, ali zato neki njihovi igrači imaju zanimljive živote, tako je priča Miloša Degeneka posljednjih dana obišla svijet. S godinu i pol stigao je s obitelji u Srbiju, u izbjeglištvu naroda iz krajine. U naručju majke morao je napusti rodni Knin, da bi se potom smjestio u Srbiji i nekoliko godina živio u izbjegličkim centrima. Zahvaljujući spremnosti roditelja da život počnu ispočetka, 2000. godine došao je u Australiju, točnije u Sydney, i to s “dvije torbe odjeće i cipela i 400 dolara”. – Bio sam premali da bih vidio stvari koje nitko ne bi trebao vidjeti – rekao je nedavno Miloš koji je jedno vrijeme igrao za U19 reprezentaciju Srbije, a onda se obećao Australiji. – Pratio sam svoje srce i odabrao Socceroose. Želim sve vratiti zemlji koja mi je dala sve – rekao je Degenek koji trenutačno igra u Japanu u Yokohama F-Marinosu. No dosta je tu još igrača o čijim se životima zna malo. Primjerice, Japanac Yuta Nagatoma poznat je na međunarodnoj nogometnoj sceni, no ne i po tome da je u braku s poznatom japanskom glumicom Airi Tairom. Romelu Lukaku pak već je godinama jedan od najboljih napadača na svijetu, no o njegovim teškim trenucima iz djetinjstva ne znamo mnogo. Napadač Manchester Uniteda rođen je i odrastao u Antwerpu, gdje su živjeli teško, bez struje i s malo hrane. – Ljudi u nogometu vole govoriti o mentalnoj snazi. A ja sam najsnažniji tip kojeg ćete ikada vidjeti. Jer ja se sjećam trenutaka u kojima sam sjedio u mraku s bratom i mamom, molio se, razmišljao, vjerovao, znao... dogodit će se. Obećanje sam jedno vrijeme zadržao za sebe, ali onda sam znao ponekad po povratku iz škole zateći majku kako plače. Odlučio sam joj reći: “Mama, doći će promjena. Vidjet ćeš. Igrat ću za Anderlecht, dogodit će se to jako brzo. Bit ćemo dobro. Ne moraš se više brinuti” – rekao je Lukaku koji trenutačno igra za Manchester United... Nisu ovi igrači jedini sa zanimljivim pričama, ima takvih još mnogo, ali neke čekaju sljedeću veliku smotru pa da budu ispričane...