I MOJ JE SUPRUG ALOIS KRAJEM 80-IH MISLIO DA SE MOŽE SPASITI JUGOSLAVIJU
Prva godišnjica smrti bivšeg austrijskog potkancelara i ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka obilježena je rekvijemom u crkvi sv. Ruperta u središtu Beča. Godinu dana prošlo je otkako je ovaj politički vizionar i veliki prijatelj Hrvatske umro u 83. godini u svom domu u Beču, nakon duge i teške bolesti. Austrijanci ga pamte kao „Mistera Europe“, a Hrvati kao zagovornika slobodne i suverene Hrvatske. To je bila i jedna od tema razgovora s njegovom suprugom, povjesničarkom dr. Edith Mock (80), s kojom smo razgovarali u kavani tik uz bečko groblje Döbling, gdje svakodnevno odlazi na grob svojeg pokojnog supruga.
Misa zadušnica bila je dobra prigoda da i Hrvati obnove svoje sjećanje na Aloisa Mocka, jednog od ključnih europskih političara u procesu stjecanja neovisnosti Hrvatske 1991.
Hvala Hrvatima što im je ostao u sjećanju kao veliki dobrotvor, pravedan i pošten čovjek humanitarnih načela. Njihova zahvalnost osjeća se na svakom koraku. Bilo je to jasno vidljivo i na službenom oproštaju od njega prije godinu dana na rekvijemu u bečkoj katedrali sv. Stjepana. Od njega su se tada oprostili bivši hrvatski ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić, ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek, veleposlanica Vesna Cvjetković i mnogi drugi bečki i ostali Hrvati. Jednako dirljiv bio je i nedavni telefonski poziv hrvatske veleposlanice Vesne Cvjetković, koja mi rekla da za prvu godišnjicu smrti mog supruga želi na njegov grob položiti cvijeće. Donijela je prekrasnu košaricu s plavim hortenzijama, a kako je na groblju već bilo crvenog i bijelog cvijeća, sada Aloisov grob krase boje hrvatske zastave. Mise zadušnice za moga supruga bit će svake godine tako dugo dok živim, jer želim da njegova dobra djela i dalje žive.
Na neraskidive veze dr. Mocka i Hrvatske i Hrvata upućuju i mnoga odlikovanja, nagrade, imenovanja ulica, trgova, biblioteka...
Moj je suprug doista bio veliki prijatelj Hrvatske, Slovenije, a potom i Bosne i Hercegovine i zalagao se za njihovu samostalnost. I sama sam bila nazočna dodjelama brojnih priznanja. Sjećam se zadovoljstva na njegovu licu kada je 1996. godine odlikovan Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom za osobite zasluge u razvitku prijateljskih odnosa između Hrvatske i Austrije, te njegov veliki doprinos međunarodnom priznanju samostalne i nezavisne Hrvatske. Na prijedlog Austrijsko-hrvatskog društva u Beču i njegova osnivača Marijana Brajinovića i uskoj suradnji s podružnicama u Hrvatskoj, mom je suprugu dodijeljen i počasni doktorat Sveučilišta Zagreb 1993. godine. Proglašen je i počasnim građaninom mnogih hrvatskih gradova, Koprivnice, Osijeka, Splita i dan prije njegove smrti i Zagreba. Dobro pamtim sve te godine jer sam povjesničarka po struci. Bila sam prvo profesorica, potom i direktorica jedne od bečkih gimnazija, a od 1996. sam u mirovini jer je mom suprugu godinu prije dijagnosticirana Parkinsonova bolest. Sjećam se i svečanosti na otoku Braču, gdje je mom suprugu 2002. postavljeno brončano poprsje, tik uz poprsja papi Ivanu Pavlu II. i njemačkom ministru vanjskih poslova Hansu-Dietrichu Genscheru. Lijep je to čin zahvalnosti, ali meni se osobno ne sviđa, molim da me se krivo ne shvati – da se još živim ljudima postavljaju biste. I ono što mi se također nije svidjelo je to što je spomenik predsjedniku Tuđmanu postavljen zajedno s ovom trojkom. Ona je sigurno mnogo pridonijela međunarodnom priznanju Hrvatske, ali Franjo Tuđman, bez obzira na to tko i što o njemu misli, ipak je prvi hrvatski predsjednik i svoju je zemlju vodio u i nakon rata i njegov bi spomenik trebao posebno stajati. Nadam se da se nitko neće ljutiti, to je samo primjedba iz kuta gledanja jedne povjesničarke.
Jeste li osobno poznavali Tuđmana?
Jedan jedini put bila sam u njegovu društvu. On je razgovarao s mojim suprugom, a ja sam bila pokraj s Tuđmanovom suprugom te sa suprugom Mate Gra-
TUĐMAN MI JE PONUDIO ŠTRUKLE I UPOZORIO: PAZITE, IZNUTRA SU JAKO VRUĆE. SVIDJELA MI SE TA NJEGOVA PAŽLJIVOST