Kako bi Hrvatska izgledala da nismo ušli u EU
Sličila bi na veliki Agrokor prije lexa, političke elite bi se svadile oko toga tko je kriv što nismo u EU, a Slovenija bi nas stalno ucjenjivala
Razni hrvatski sveznadari i higijeničari svega i svačega obilježavanje 5. godišnjice od ulaska Hrvatske u EU “odradili” su baš “radno”, dakle izljevom velikih količina kritizerstva. Hrvatska im i tako nikada ne valja, ali sada više ni EU, koju okrivljuju za sva zla koja su Hrvatsku snašla u proteklih pet godina. Hrvatske političke elite, naravno, prema njima, nesumnjivo šire to eurozlo u zajedništvu s elitama EU i zajedničkom nam “krovnom organizacijom” sa središtem u Bruxellesu. Tolikom kritikom sugerira se javnosti da smo Bruxellesu zadnje EU prase, da nas svi oni eksploatiraju, uzimaju nam mladost i snagu, sve kako bi nas na kraju opljačkali, uz pomoć naših političara-izdajica, naravno. Kad se, pak napravi hladna, činjenična, nepolitikantska i neemotivna analiza, pokazuje se da je ulazak Hrvatske u EU iz temelja “prodrmao” našu zemlju, da je ona sva u pokretu, kao i sve njezino i pozitivno i negativno, no naglasak je na tom “pokretu”, a ne na ostajanju u žabokrečini izolacije. Kao i sve druge zemlje istoka i juga Europe i Hrvatska mora neko vrijeme prolaziti kroz prilagođavanje na svoju novu kuću. Ulazak 2013. u punopravno članstvo EU, a znali smo da će se to dogoditi, ostavilo je i pozitivne i negativne posljedice. U filozofiranju oko toga ima li za nas u tom postupku prilagođavanja više pluseva ili minusa, dovoljno je zamisliti kakva bi danas bila Hrvatska da nije 2013. ušla u EU. Politička bi scena bila vrela i trajali bi politički obračuni oko toga koja je politička stranka krivac što RH nije uspjela ući u EU i svi bi vodili ideološke bitke još intenzivnije nego danas. Taj bi unutrašnjopolitički rat učinio državu nestabilnijom i izloženijom pritiscima izvana, pa bi to prva iskoristila Slovenija da posije nove ucjene zbog neriješenog graničnog pitanja. Za razliku od Hrvatske iz 2018. koja je članica EU, ona fiktivna koja 2018. nije u EU bila bi još intenzivnije pritiskana i iz Vučićeve Srbije i iz Izetbegovićeva Sarajeva.
Ta politička nestabilnost gurala bi Hrvatsku i u ekonomsku nestabilnost, pa bi kamate na kreditna zaduženja bile znatno veće. To što bi novac za RH bio skuplji vuklo bi ekonomiju na dno s obzirom na prezaduženost koja je “krasila” Hrvatsku 2013., prije ulaska u EU. Kako RH ne bi bila članica EU, iselilo bi se vjerojatno upola manje stanovnika zbog problema s dobivanjem radnih dozvola, no to bi značilo da bi nezaposlenost u zemljji bila znatno veća, a socijalni pritisak na državu i Vladu još veći. Poslodavci bi bili puno manje izloženi egzodusu najkvalitetnije radne snage, pa bi izostalo i podizanje plaća zaposlenicima, što se sada događa u svim sektorima gospodarstva. Da RH nije ušla u EU, dogovorna ekonomija bi i dalje carevala, kao i Gazde koje bi i dalje štitila korumpirana politička elita. Može se zamisliti da bi u proteklih pet ekonomski teških godina Hrvatska kao nečlanica EU danas sličila na jedan ogroman Agrokor, onaj umjetno napuhani i nelikvidni prije lex Agrokor. U takvoj Hrvatskoj, izvoz bi i dalje bio na razini od 9 milijardi eura godišnje i ne bi se povećao 50% kao sada, a u tih pet godina izvoz je narastao na 14 mlrd. eura. Svaki proizvođač u Hrvatskoj potvrdit će da se već samim stavljanjem znaka “made in EU” njihov proizvod svuda bolje prodaje, pa i tamo gdje naši do 2013. nisu mogli ni zamisliti da će moći prodavati. Taj je znak nepatvorena “dodatna vrijednost”. Kinezi, primjerice, rado kupuju proizvode “made in EU” i ne znači im puno je li proizvod iz Češke, Mađarske, Slovenije ili Hrvatske, glavno da je iz EU.
Ono što mi još kao nacija nismo procesuirali kao manu jest naše vječno traženje krivca za vlastite propuste, nerad i nesposobnost. Pa nam je sada kriv EU zbog problema u poljoprivredi, primjerice. Hrvati su, krivo naviknuti, mislili da i u novom središtu “države” Bruxellesu ima netko tko će se o nama brinuti, pa time valjda brinuti i našu brigu. U prvih pet godina članstva u EU, na sreću, dosta je Hrvata koji su shvatili da je EU elitno društvo u kojem se svatko primarno brine o sebi i koristi pogodnosti zajedničkog tržišta. Kada smo ušli u EU, dobili smo, kao i sve “friške” države članice, popis olakšica i mogućnost povlačenja novca iz fondova EU. No, onda smo, kao u onom vicu, trebali shvatiti da se po novac koji leži na tlu neće nitko drugi sagnuti. Pouka za one i dalje skeptične krije se u činjenici da su ulazak u EU najviše iskoristile dalmatinske županije, koje su dobile na atraktivnosti, bolje klijente, infrastrukturu, kupce nekretnina. A upravo je stanovništvo tih županija na referendumu za prijam u EU bilo najviše skeptično.