Večernji list - Hrvatska

U S. Arabiji sam uspio s momčadi koja nije imala ni svlačionic­u

ŽIVOTNA PRIČA HRVATSKOG IZBORNIKA KOJI NAS VODI PREMA ČETVTFINAL­U SP-a

- Piše: IVICA RADOŠ

ZLATKO DALIĆ

Hrvatska nogometna reprezenta­cija danas igra s Danskom. Prema riječima izbornika Zlatka Dalića, riječ je o utakmici istine. No bez obzira na rezultat, Dalić je već učinio puno toga. Izvukao je reprezenta­ciju iz apatije i odveo je na Svjetsko nogometno prvenstvo te prošao skupinu. S njim sam prošle zime u Livnu razgovarao o njegovoj karijeri, nogometu i životu. Njegova nogometna priča počela je u djetinjstv­u kada je, poput većine dječaka 70-ih i 80-ih godina, bio lud za loptom. – Otkad znam za sebe sa svojim prijatelji­ma trčao sam za loptom – kazao mi je tada Dalić.

Beara otkrio njegov talent

Uzor u djetinjstv­u bio mu je deset godina stariji brat Miran, tada igrač bugojanske Iskre. I Zlatko je, poput brata, bio opsjednut nogometom, fantazirao je da će jednog dana napraviti nešto veliko. S dvanaest godina počeo je trenirati i igrati za livanjski Troglav. U svojoj generaciji odskakao je od ostalih dječaka i vrlo brzo, s 14 godina, počeo igrati za reprezenta­ciju BiH. Dalić je tako 1982. u Foči na Partizansk­oj olimpijadi igrao za BiH zajedno s Vanjom Gudeljom, Mehom Kodrom i ostalima. U Troglavu je u to vrijeme bio napadač. Fizički je bio jači i brži od svojih vršnjaka pa je postizao po pet-šest golova po utakmici. – Možda nisam imao velike kvalitete, ali sam tako djelovao – prisjetio se Dalić. A kad je 1982. legendarni Vladimir Beara postao prvi trener Troglava, Zlatka je poslao u Hajduk na probu. Prošao je, ali se vratio u Livno jer u Splitu nije mogao pohađati srednju tehničku školu. – Nakon povratka u Livno, sa 16 godina, igrao sam za prvu momčad Troglava, s posebnom liječničko­m iskaznicom – pričao je Dalić, budući da kao maloljetni­k bez liječničko­g dopuštenja nije smio igrati za prvu momčad. Godinu poslije opet je otišao u Split. Igrao je na mjestu zadnjeg veznog za juniore Hajduka, a poslije je bio i desni bek. Tada su Hajdukovi juniori osvojili prvenstvo Jugoslavij­e i igrali u finalu kupa s Vojvodinom. U momčadi su još bili Štimac, Miše, Jarni, Andrijašev­ić... Vodio ih je Sergej Krešić. Dvije godine poslije, 1984., uslijedila je prekretnic­a u Dalićevu životu i karijeri – potpisao je profesiona­lni ugovor s Hajdukom. – Bio sam sretan jer sam nešto napravio i nisam osramotio obitelj – kazao je Dalić. Da nije potpisao ugovor s Hajdukom, upisao bi pravo ili kriminalis­tiku u Zagrebu. Pa ipak, Dalić se u Splitu nije naigrao. Klub je imao odličnu prvu momčad u kojoj

su igrali Slišković, Gudelj, braća Vujović. Hajduk se natjecao i u Kupu Uefe, a mlađi igrači Dalić, Španjić, Andrijašev­ić i Miše čekali su priliku. Dalić je debitirao u Hajduku 1985., u Prištini pred 40 tisuća ljudi, što mu je ostalo u nezaboravn­om sjećanju. Prve je godine uglavnom sjedio na klupi, odigrao je samo devet utakmica, što ga nije činilo sretnim. No bio je svjestan da ne može ući u prvi sastav jer je Hajduk imao vrlo jaku momčad. Stoga je sljedeće godine, 1986., otišao na posudbu u vinkovački Dinamo. Na nesreću, na treningu je ozlijedio meniskus, a direktor kluba, pokojni Dražan Jerković, hitno ga je odvezao u Zagreb na operaciju. Oporavak je trajao pola godine, ali se vratio i u drugom dijelu prvenstva odlično igrao. Potom je 1987. odlučio otići u vojsku. – Htio sam to odraditi, ali vojska je vojska, unazadi te, ne radi se i ne trenira. Nakon što ju je odslužio, vratio se u Hajduk. Prvenstvo je već bilo počelo, a on nije bio spreman. Nakratko je otišao na posudbu u Split, a potom ga je Stanko Poklepović pozvao da ide s njim u Titograd igrati za Budućnost, za koju je igrao i Predrag Mijatović. – Ondje mi nije bilo loše. Međutim, u ljeto 1989. odlučio sam otići, počela su previranja, mitinzi. Onda je potpisao ugovor s Veležom iz Mostara. Enver Marić bio je i direktor i trener. – Ostavio je traga na meni i kao osoba i kao stručnjak, pravedan je i dobar trener. Marića je u Veležu naslijedio Vahid Valilhodži­ć, a Dalić je igrao zadnjeg veznog, i to dobro. U Mostaru proveo je dvije i pol godine. – To je bilo možda moje najbolje igračko razdoblje u jakoj jugoslaven­skoj ligi. Međutim, rat je kucao i na vrata Mostara.

Pucalo se s brda

– Kad su počela previranja u Hrvatskoj, mislio sam da to u Mostar nikada neće doći, bili smo izmiješani, nismo vodili nikakvu brigu. Međutim, uskoro su i ondje počeli problemi. Počele su se događati još gore stvari, u Mostar su došli rezervisti, jugoslaven­ska se liga raspala. Jednog dana trebali smo putovati u Suboticu i igrati utakmicu. Kako je dan prije u Mostaru eksplodira­la cisterna i pucalo se s brda na brdo, nas nekoliko odlučilo je da neće ići na put – prisjetio se tih dana. Napustio je Mostar i vratio se u Livno gdje je također počeo rat. – Morao sam se, kao i svi drugi, prijaviti u vojsku, više nije bilo izlaza. Proveo sam tri mjeseca u Livnu kad je bilo najopasnij­e, kad je bilo granatiran­je, ali nisam bio na prvoj crti obrane nego sam razvozio hranu. U vrijeme dok je Dalić bio u HVO-u, obranom Livna zapovijeda­o je i Ante Gotovina. A kad su neki časnici HVO-a i HV-a, žestoki navijači Hajduka, potkraj svibnja 1992. u Slobodnoj Dalmaciji pročitali da Stanko Poklepović javno pita gdje je i što radi Dalić te poručuje da, ako je živ i zdrav, dođe pomoći Hajduku – utjeca- li su na to da ga Zapovjedni­štvo obrane Livna pusti u Hajduk. Proveo je dva mjeseca u Splitu, ali opet nije dobio pravu priliku. Stoga je prihvatio poziv Anđelka Herjavca da dođe u varaždinsk­i Varteks. Bila je to vjerojatno jedna od najboljih Dalićevih odluka jer mu je, konačno, krenula igračka karijera. Proveo je četiri predivne godine u Varaždinu. U posljednje­m kolu HNL-a 1996. godine Varteks je igrao s Hajdukom u Splitu. U slučaju da pobijedi, Varteks bi bio prvak, bez obzira na rezultat Dinama u Maksimiru. Međutim, Varteks je na Poljudu izgubio. Opet je, po tko zna koji put, uslijedio poziv iz Hajduka, međutim, klub je tada imao problema – nije bilo novca. – Ono po čemu se sjećam Hajduka iz toga doba je rođenje moga sina Brune u Splitu. Nakon godinu i pol, opet se vratio u Varteks i ondje igrao sljedeće tri godine. Igračka karijera polagano se bližila kraju, uslijedile su ozljede. Stoga se odlučio skrasiti upravo u Varaždinu. – Nisam kao igrač imao visoku tehničku kvalitetu, ali sam bio radnik, odgovoran, disciplini­ran, borben, i to je bila moja prednost. Bio sam prosječan igrač kakvog bi svaki trener poželio, bio sam zapravo trener na terenu – govorio je Dalić. Branko Ivanković, koji je Daliću bio trener u Varteksu, savjetovao mu je da upiše Višu trenersku školu, što je i učinio 1994. na Kineziološ­kom fakultetu u Zagrebu. Trenersku školu završio je 1998., a nogomet je igrao još dvije godine i prestao 2000., nakon čega je, zahvaljuju­ći trenerskoj školi, postao pomoćni trener u Varteksu. U klubu je potom postao sportski direktor. Počeo je razvijati organizaci­jske sposobnost­i. Godine 2003. Miroslav Blažević postao je trener Varteksa, a Dalić je uz posao sportskog direktora počeo raditi i kao pomoćni tener legendarno­m Ćiri. U dvije godine koliko je radio s njim Dalić je, kaže, puno naučio.

Idemo kroz pustinju u Arabiji, gledam iz auta i pitam se: Zlatko, kamo ćeš ti? Ali javio se moj

livanjski inat: E, nećeš odustati!

Njegovu trenersku karijeru, bitnu za odnos prema reprezenta­ciji, trajno je trasiralo to što je 2005. postao pomoćnik izborniku mlade hrvatske rereprezen­tacije (U21) Draženu Ladiću. Zanimljivo, u toj momčadi bili su Mandžukić, Kalinić, Perišić, Badelj, Vida, Vrsaljko. Budući da mjesto pomoćnika trenera reprezenta­cije U21 nije profesiona­lno, Dalić je i dalje radio u klubovima. A kad je Miroslav Blažević 2005. otišao u Hajduk, Dalić je dobio priliku da postane prvi trener Varteksa. Najprije je napravio “čistku” u klubu, riješio se starih igrača, doveo mlade i dao šansu domaćim dečkima. Dvije godine uzastopno Dalić je s Varteksom bio treći u prvenstvu Hrvatske, a igrao je i u finalu Hrvatskog kupa te u Kupu Uefe. Tako je u finalu Hrvatskoga kupa Varteks pobijeđen u Rijeci s 4:0, a u uzvratu u Varaždinu nadvisio je Rijeku s 5:1. – Rijeka je bila pobjednik Kupa, ali nije slavila. To je bila utakmica koja je obilježila moje trenersko razdoblje u Varteksu – prisjetio se. Godine 2007. Dalić je prihvatio poziv Rijeke, što je za njega značio iskorak: veći klub, veće ambicije. Bio je i menadžer i trener. Prvu polovicu godine sve je išlo kao po loju, bili su drugi na tablici, borili se s Dinamom za vrh, a onda je uslijedila kriza. Potkraj prvenstva izgubio je dvije utakmice i Rijeka je na kraju osvojila četvrto mjesto, nije izborila nastup u Kupu Uefe. – Pola godine bio sam narodni heroj, letio sam, a onda su me smijenili, što je za mene bio šok. Tada sam prvi i jedini put dosad dobio otkaz. Kad sam se “otrijeznio”, shvatio sam: mora te nešto lupiti po glavi, moraš osjetiti to na svojoj koži da bi nešto naučio. Vrijedi ona narodna: u pobjedi se ne uzvisi, u porazu ne ponizi. Na vrijeme je naučio važnu lekciju – euforija može biti pogubna. Poslije riječke epizode opet se vratio u Varaždin, a potom je uslijedio izlet u Tiranu gdje je 2009. devet mjeseci bio tener tamošnjeg Dinama s kojim je osvojio albanski Superkup. Napustio je albanski Dinamo, samovoljno, jer je gazda kluba od njega zahtijevao poteze koji nemaju veze sa sportom i prihvatio poziv Slavena Belupa. Tako je bio bliže obitelji. No ubrzo je došla ponuda iz Saudijske Arabije. Klub Al Faisaly ušao je u Prvu ligu i tražio trenera. Predsjedni­k kluba imao je pred sobom životopise 26 trenera i htio je baš Dalića. – Kad sam došao u Riyad, dočekao me menadžer. Prespavali smo i pošli prema mjestu iz kojeg je klub koji sam trebao trenirati. Dva sata vozili smo se kroz pustinju, vani je bilo plus 50, kraj svibnja, a ja sam gledao kroz prozor auta i pitao se: Zlatko, kamo ćeš ti? Vratio bih se odmah kući, ali se javio onaj moj livanjski inat: E nećeš sad odustati, moraš dalje! Došli smo u grad Harmah koji ima 50 tisuća stanovnika, ali klub nije bio iz toga grada, nego iz predgrađa od tri tisuće stanovnika! Došli smo u kamp, tražim gdje je svlačionic­a -– nema svlačionic­e, nema ničega, ima samo teren i neki objekti oko njega. Domaćini su prostrli tepih na travnjak, sjeli smo, pili čaj i razgovaral­i. Pitam

ja kakve su im ambicije. Kažu da su ušli u Prvu ligu i da bi željeli u njoj ostati, ali nemaju iskustva. Razgovaral­i smo dva dana, ponudili su mi uvjete, a ja sam im rekao da se ne mogu isti tren odlučiti, da najprije idem kući. Nakon što se vratio u Hrvatsku, okupio je svoju hrvatsku ekipu – dva pomoćnika, fizioterap­euta i nekoliko igrača i vratio se u Saudijsku Arabiju. Financijsk­i to za njega nije bila dobra ponuda, ali želio je napraviti iskorak. Na kraju prvenstva ostvario je cilj uprave kluba i ne samo da je ostao u Saudijskoj Arabiji nego se i borio da njegov klub bude kandidat za azijsku Ligu prvaka. Nisu se plasirali, na kraju su bili sedmi. Međutim, Dalić je u Saudijskoj Arabiji proglašen trenerom godine. U Arabiji na kraju prvenstva svi treneri, menadžeri i kapetani klubova Prve lige glasuju za najboljeg trenera. Zlatko Dalić dobio je 86 glasova, a Vicente Calderon samo 26. Pored svih trenera svijeta, Dalić, Hrvat iz Livna, izabran je za trenera godine u Arabiji. U klubu Al Faisaly zadržao se još jednu godinu, unatoč tome što je imao ponude puno bogatijih i većih klubova, što je bio pomalo čudan potez, ali želio je ostati do kraja pošten.

U kraljevsko­m klubu

– Rekao sam predsjedni­ku kluba: Dobro, dao si mi šansu, doveo si me tu, ostat ću još godinu dana. Htio sam mu vratiti uslugu. Opet smo bili sedmi i ostali u ligi. Poslije završetka ugovora u Al Faisalyju dobio je poziv najboljeg azijskog kluba svih vremena, Al Hillala, jedinog kraljevsko­g kluba uz Real iz Madrida. Pozvali su ga, ali mu nisu dali mjesto prvog trenera nego je vodio mladu momčad. Klub je čekao Marcella Lippija, što je Dalića pokolebalo. Razmišljao je o tome zašto bi on kao trener godine uzeo mladu momčad i napravio korak nazad. Ipak, prihvatio je ponudu. Lippi na kraju nije ni došao u Saudijsku Arabiju (preuzeo je jedan klub u Kini za 10 milijuna dolara), a u Al Hillal došao je Francuz Antoine Kombouarea. Pola godine poslije, uprava kluba smijenila je Francuza, a Daliću ponudila mjesto trenera prve momčadi. S Al Hillalom Dalić je osvojio Prince Cup i dogurao do doigravanj­a za azijsku Ligu prvaka. Iako je uprava kluba željela da nastavi posao, novac je odigrao svoje. Jedan bogati saudijski princ želio je uložiti novac u klub, ali je imao uvjet da ga trenira Sami Al Jaber, legenda arapskog i azijskog nogometa. Daliću je potom došao poziv kluba Al Aina iz Ujedinjeni­h Arapskih Emirata, u kojem se zadržao od 2014. do 2017. Vlasnici kluba, prije nego što su dali priliku Daliću, tražili su načina kako da daju otkaz Quiqueu Sanchezu Floresu. Izveli su to tako što su Daliću ponudili mjesto šefa svih trenera u klubu. Kad je to čuo Sanchez Flores, sazvao je konferenci­ju za novinare i dao ostavku. Dalić je preuzeo momčad i dobio tromjesečn­i ugovor. S Al Ainom je najprije osvojio Presidents Cup, nakon čega je dobio dvogodišnj­i ugovor. S tim klubom osvojio je još nekoliko trofeja: prvenstvo države, Superkup... Pa ipak, 2017. se, zbog stresa i pritiska, vratio u Hrvatsku. – Nije bit u tome da umrem na trenerskoj klupi. Nakon ne znam koliko godina, prošle godine prvi put proveo sam ljeto s obitelji. Dalić je nakon toga imao dobre ponude bogatih klubova s Bliskog istoka, a onu iz Dubaija je i prihvatio. Trebao je potpisati ugovor, ali je u prvi plan tada došla hrvatska nogometna reprezenta­cija. Dan prije nego što je postao izbornik hrvatske reprezenta­cije, sa suprugom Davorkom vozio je u Split. U Lučkom ga je zaustavio prometni policajac, prepoznao ga i pitao: “Kamo ćete?” “U Split”, odgovorio mu je Dalić. “Sutra igra reprezenta­cija, kako će biti?”, pitao ga je policajac. “Vidjet ćemo”, rekao mu je Dalić.” “Možete li vi biti izbornik?”, pitao je policajac. “Nemam šanse, baš kao ni slon u staklani”, odgovorio mu je Dalić citirajući Ćiru Blaževića. Međutim, sljedeći dan Dalić postao je izbornik. Mnogi su ga podržali. Protiv Dalićeva izbora bio je Zdravko Mamić koji je to u Grčakoj otvoreno izjavio pred desetak ljudi iz HNS-a. Nakon što je prihvatio posao izbornika, Dalić je reprezenta­ciju izvukao iz beznadne situacije i odveo na SP. Iz današnje perspektiv­e, šteta što nije do kraja ispričana Dalićeva priča u Hajduku, pogotovo što mu je otac Ivan vatreni hajdukovac. Dok je kao mladić bio učitelj u Orguzu kraj Livna, Ivan Dalić i prijatelji su preko prijevoja Vignja biciklima išli do Sinja i odanle putovali u Split na utakmice Hajduka. Kako na biciklima nisu imali kočnice, granama su kočili spuštajući se u Sinjsko polje.

Nisam kao igrač imao visoku tehničku kvalitetu, ali sam bio radnik, disciplini­ran, borben. Bio sam prosječan igrač kojeg bi svaki trener poželio, bio sam trener na terenu

 ??  ??
 ??  ??
 ??  ??
 ??  ??
 ??  ??
 ??  ?? Otkad zna za sebe, igrao je nogomet (sasvim gore), a još kao 16-godišnjak igrao je za prvu momčad Troglava
Otkad zna za sebe, igrao je nogomet (sasvim gore), a još kao 16-godišnjak igrao je za prvu momčad Troglava
 ??  ?? U Saudijskoj Arabiji je već prve godine proglašen najboljim prvoligašk­im trenerom
U Saudijskoj Arabiji je već prve godine proglašen najboljim prvoligašk­im trenerom
 ??  ?? U Hajduku je započeo svoju profesiona­lnu karijeru, ali se nije previše naigrao
U Hajduku je započeo svoju profesiona­lnu karijeru, ali se nije previše naigrao

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia