Hoćemo li mi Hrvati kako, kada i zašto izumrijeti

Ako ne osmislimo demografske politike, nametnut će ih rijeke izbjeglica iz plodne Afrike i Azije

Hrvata u svijetu ima oko 7 milijuna, 4 milijuna u Hrvatskoj i 3 u inozemstvu; Vlada predlaže zakon kojim iseljenicima olakšava dobivanje državljanstva - uvjet više neće biti znanje hrvatskog jezika

Uzroke straha od izumiranja nije teško otkriti: umire više ljudi nego što se rađa, a posljednjih pet godina iselilo se 250.000 stanovnika Sva su živa Božja bića, stvorovi ili stvorenja, smrtna! Više od 97 posto organizama koji su kroz beskrajno dugu povijest živjeli na našem planetu odavno je izumrlo. Dakle, svaki čovjek je smrtan. Svijest o prolaznosti života, smrtnosti, praćena žudnjom za besmrtnošću, čini srž ljudskog postojanja, nagona za produženjem vrste, vjere u vječni život na Onom svijetu, ali i težnje da iza sebe ostave trag o vlastitu postojanju: rađanjem potomaka, činjenjem dobrih, pa i zlih djela, radom i stvaralaštvom. Čovjek često razmišlja o umiranju i smrti. Manji dio ljudi pati od blažeg ili težeg oblika duševnog poremećaja koji dušoslovi (psihijatri, psiholozi i teolozi) nazivaju tanatofobijom – patološkim strahom od smrti, umiranja, nestanka, ništavila. U prvoj polovici 2018. tanatofobija kao osobni, najčešće sasvim intimni osjećaj, kod nas je poprimila razmjere masovne psihoze, štoviše paranoje: prerasla je u kolektivnu slutnju, tjeskobu pa i panični strah da bismo kao narod mogli u sagledivoj budućnosti nestati, izumrijeti. Teza o izumiranju Hrvata uvukla se u javni diskurs prije nekoliko godina kao metaforički virus neke smrtonosne bolesti. Bivši državni tajnik dr. Marin Strmota – koji je dao ostavku zbog kašnjenja populacijskih mjera – pokrenuo je stranicu na Facebooku apokaliptičnog prizvuka: „Hrvatska izumire“. Da je ta teza postala općim mjestom u javnom diskursu pokazuju i medijski naslovi: „Izumiranje Hrvata: čeka nas katastrofa što god uradili“, „Hrvati na putu izumiranja“, „Izumiranje Hrvata: do 2027. bit će nas samo tri milijuna“. Znanstvenu spoznaju i masovnu slutnju o „izumiranju Hrvata“osnažila je 11. lipnja 2018. predsjednica države predstavljanjem vlastitih mjera populacijske politike, uz dramatično upozorenje: “Ako ne zaustavimo pad (stanovništva), do 2051. izgubit ćemo više od milijun i sto tisuća stanovnika. Ubrzano pada broj mladih, a raste broj starijih od 65. Riječ je o životnom pitanju i pitanju opstanka hrvatskog naroda. Sve je manje rođene djece, a radno sposobna populacija odlazi iz države.” Uzroke hrvatske nacionalne tanatofobije nije teško otkriti. Dovoljno je kazati da je u našoj zemlji prošle godine broj umrlih (54.261) za 17.614 veći od broja rođenih (36.647). Kad se dodaju alarmantni podaci o iseljavanju, koji pokazuju da se posljednjih pet godina iselilo oko 250.000 ljudi, a rođeno ih je 192.000, masovni strah Hrvata od izumiranja dobiva čvrsto statističko uporište. No, demografska kataklizma koja pogađa Hrvatsku tek je dio općih europskih i svjetskih demografskih i migracijskih procesa koji najveće demografske i ekonomske i masovno-psihološke štete donose Srednjoj Europi. Dakle, onom dijelu Europe u kojem žive „mali narodi“koji su, povijesno promatrano, vrlo često bili, kako to kaže Milan Kundera, u „predvorju smrti“. Evo kako o drami opstanka malih srednjoeuropskih naroda (među koje ubraja i Čehe i Poljake) Kundera piše u Iznevjerenim oporukama: „Mali narodi, naime, nemaju svijest da su oduvijek i zauvijek. Svi su u jednom trenutku svoje povijesti prošli predvorjem smrti. Stalno su prisiljeni računati s arogantnim neznanjem velikih naroda ovoga svijeta. Neprestano osjećaju da im je postojanje ugroženo ili dovedeno u sumnju – jer njihovo postojanje i jest problematično!“U jednom razgovoru koji je davne 1980. vodio s američkim piscem Philipom Rothom, Kundera je opisao masovni osjećaj Čeha od nestanka nakon ruske invazije tadašnje Čehoslovačke: „Da mi je netko rekao, kad sam bio dječak: ‘Jednog dana ćeš vidjeti kako tvoj narod nestaje s ovog svijeta’, smatrao bih to besmislicom, nečim nezamislivim. Čovjek zna da je smrtan, ali uzima zdravo za gotovo da njegov narod ima neku vrstu vječnog života. Ali poslije ruske invazije 1968., svaki Čeh suočio se s idejom da bi njegov narod mogao biti tiho izbrisan s mape Europe, kao što je tijekom prethodnih pet desetljeća četrdeset milijuna Ukrajinaca tiho nestalo s ovog svijeta a da nitko nije ni primijetio. Ili Litavci. Znaš li da je Litva u 17. stoljeću bila moćna država? Danas Rusi drže Litavce u rezervatu kao napola istrijebljeno pleme; zabranjen im je kontakt sa svijetom kako bi se spriječilo da vijesti o njihovu postojanju dospiju u inozemstvo. Ne znam kakva budućnost čeka moj narod. Sigurno je da će Rusi učiniti sve kako bi ga postupno utopili u svoju civilizaciju. Nitko ne zna hoće li uspjeti u tome. Ali mogućnost postoji. A iznenadno shvaćanje da takva mogućnost postoji, dovoljno je da promijeni nečiji pogled na život. Danas vidim čak i Europu kao krhku i smrtnu.“

Povijesna drama hrvatskog naroda „od stoljeća sedmog“do 1990., ali i otad i ubuduće, potvrđuje tu tezu, jer se tisuću i nešto više godina nije uspio izboriti za vlastitu državu, nacionalne interese i identitet, a danas kad se za to izborio, prijeti mu/nam novo „predvorje smrti“– demografske. Projekcije UN-a o budućnosti svjetskog stanovništva od 2020. do 2100. potvrđuju tezu da su sve male srednjoeuropske nacije – osim Slovenije i Kosova – još jednom u „predvorju smrti“: ovaj put zbog demografskih, ekonomskih pa i socijalno-psiholoških razloga. Od 30 zemalja koje će u idućih 80-ak godina iskusiti najveći pad stanovništva čak ih je 16 iz Srednje Europe: Moldavija, Bugarska, BiH, Rumunjska, Poljska, Albanija, Ukrajina, Srbija, Hrvatska, Letonija, Mađarska, Slovačka, Estonija, Crna Gora, Makedonija i Bjelorusija. S druge strane, 30 zemalja koje će u sljedećih stotinjak godina doživjeti najveću populacijsku ekspanziju – povećanje broja stanovnika od dva do osam puta – zemlje su središnje Afrike. Logikom stvari, to će biti novi zemljopisni i demografski „bazen“koji će generirati nove migracijske valove ili najezde koje će preplaviti Europu i Zapad. Jedan od glavnih razloga demografskog izumiranja Srednje Europe leži u činjenici da se u razdoblju od 1990. do 2018. iz tog dijela svijeta iselilo više od 20 milijuna ljudi. Ovdje treba kazati da vodeći hrvatski demografi (Alica Wertheimer-Baletić, Nenad Vekarić, Jakov Gelo, Stjepan Šterc, Anđelko Akrap, Ivo Nejašmić, Marin Strmota, Ivan Čipin) nikada nisu bili osobiti znanstveni i životni optimisti. No, tek ih je masovno iseljavanje u EU pretvorilo u gnjevne glasnike hrvatske demografske apokalipse. Hrvatska nacionalna tanatofobija ima, dakle, vrlo čvrsto uporište u statističkim podacima o broju rođenih i umrlih Hrvata, u alarmantnim podacima o iseljavanju, kao i u hrvatskim i UN-ovim projekcijama broja stanovnika Lijepe Naše 2050. i 2100. Bitan doprinos nacionalnoj tanatofobiji daju i stalne vijesti i priče o novom izbjegličkom valu koji s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike stiže ili bi tek mogao stići. Izvjesni doprinos hrvatskoj tanatofobiji ima i moralna panika koja je nastala tijekom i nakon okončanja procesa ratifikacije Istanbulske konvencije koju dio javnosti doživljava kao suvremenu Sodomu i Gomoru. Konačno, naoko bizarni rezultati novih izraelskih istraživanja o padu plodnosti (mjerenoj brojem i koncentracijom spermija) muškaraca u Europi, Sjevernoj Americi, Australiji i Novom Zelendu – 52 do 60% u 40 godina, uz nepromijenjenu plodnost muškaraca u Južnoj Americi, Africi i Aziji – pridonosi „bjelačkoj“, pa i hrvatskoj, tanatofobiji. Jedan od meni simpatičnih mladih istraživača iseljeničke „groznice“dr. Todo Jurić oglasio se ovim pogrešnim tvrdnjama: „Hrvati se ne iseljavaju iz ekonomskih razloga, već iz socio-političkih.“i „Ljudi iz Hrvatske ne bježe od siromaštva nego od nepravde.“Drugi, književnik Miljenko Jergović napisao je o iseljavanju podlistak čiju je glavnu poruku osmislio kao prozni stih: „Iz Hrvatske se ne ide zato što nema novca nego zato što nema nade.“(Jutarnji list, 19. lipnja 2018.) Iako i nada ima važnu ulogu u hrvatskim seobama, a stanovitu ulogu i osjećaj nepravde, pa i socio-politički razlozi, ključni uzrok iseljavanja je traženje posla, uvjeti rada, ekonomska i socijalna sigurnost. Budućnost, srećom, nije puka projekcija povijesnih trendova. Ona je rezultat svjesne akcije ljudi, pa i sretnih i nesretnih slučajnosti. Sada i ubuduće odvija se stalni sukob između bezidejnih „statičara“, paraliziranih postojećim negativnim stanjem i „dinamičara“koji u krizama teže kreativnoj destrukciji, inovacijama, progresu. Većina političara i znanstvenika Srednje Europe u iseljavanju se ponaša kao malodušni „statičari“, ali postoje i oni koji nalaze rješenja. Populacijski devastirana Letonija pokrenula je kampanju povratka iseljenih „Želim tvoj povratak“, Poljska projektom „Povratak“povratnicima nudi posao, osiguranje, stambeno rješenje. Povratničke programe nude i Mađarska, Češka i Slovačka. Hrvatska je prelijepa i potencijalno prebogata zemlja da bi 2100. ili 2200. bila demografski prazna, stara i nemoćna. Ako sama ne osmisli razvojne i demografske politike, u godinama i desetljećima pred nama te će im politike nametnuti nezaustavljive rijeke izbjeglica, migranata i azilanata koje će iz plodne Afrike i Azije krenuti prema neplodnoj Europi.

Povratničke programe već su osmislile Letonija, Poljska Mađarska, Češka i Slovačka