JE LI UDBA NAJŽEŠĆE RADILA OD 30. SVIBNJA DO 22. PROSINCA 1990.

UHrvatskom saboru u petak je većinom glasova usvojeno nekoliko zakona s područja kulture. Mora se priznati, uz puno žuči, uz stanke koje su tražili i pozicija i opozicija, uz polemike i optužbe kojima nije bilo kraja... Čovjek bi pomislio da se tu radilo o strateškim zakonima o kojima ovisi budućnost Hrvatske i njenih novih generacija koje će, valjda doći. Valjda bi manje stresa i očite sekiracije bilo da se u Saboru izglasavao Zakon o obaveznoj upotrebi engleskog jezika u javnim ustanovama. Naravno, nisu vrli zastupnici raspravljali o beneficiranom stažu umjetnika, o novim muzejima i knjižnicama, o smanjenju PDV-a na e-knjige, o gradnji kazališta ni o pomoći umjetnicima koji ne mogu do stalnog zaposlenja. Nije se raspravljalo o većem državnom ulaganju u kulturu u zemlji u kojoj će, kako stvari sada stoje, proračun Ministarstva obrane iznositi dva posto, a onaj kulture maksimalno jedan. Nije se raspravljalo o poticajnim mjerama za kulturu, o Rijeci kao europskoj kulturnoj prijestolnici, o konačnom rješenju za novu zgradu i novi postav Hrvatskog povijesnom muzeja koji je skrenuo u slijepu ulicu, o suživotu turizma i kulture, o devastaciji naše prebogate kulturne baštine, o tome kako pomoći projektu Matoševe kuće u Tovarniku i kako omogućiti da što više mladih ljudi uživa u kulturnim sadržajima. Ne. Hrvatske saborske zastupnike nije okupirala rasprava o nekoj mogućoj Strategiji kulturnog razvitka ni rasprava o preniskom postotku ljudi koji u ovoj zemlji posežu za knjigom ili za drugim kulturnim dobrima. Najviše interesa, čak i više nego o audiovizualnoj djelatnosti, iskazano je za Zakon kojim se regulira djelovanje hrvatskih arhiva i to prvenstveno onog dijela arhivskog gradiva koje je vezano za djelovanje UDBE kao produžene ruke Komunističke partije, kako one hrvatske tako i one jugoslavenske. Ukratko rečeno, dio zastupnika bio je iznimno ljutit što se u novoj verziji zakona o arhivima i arhivskoj građi vremenska granica za, uvjetno rečeno, otvaranje i veću dostupnost arhiva pomiče s 22. prosinca na 30. svibnja 1990. Njihov argument se svodi na to da se tim pomicanjem roka unatrag žele zaštititi neki udbaški kadrovi i neke udbaške operacije kako bi se pred javnošću uljepšalo zločinačko djelovanje komunističkog režima i onemogućilo konačno raskrinkavanje komunističke diktature. Tako ispada da je komunistički režim sa svojim sigurnosnim službama u Hrvatskoj najintenzivnije djelovao ne poslije 1945. u doba partizanskih obračuna s domaćim neprijateljem ili poslije Hrvatskog proljeća, nego baš u periodu od 30. svibnja do 22. prosinca 1990. Zanimljivo mišljenje o kojem svoj stav što prije mora zauzeti i hrvatska povjesničarska struka, a ne samo političari, jer se tu radi o najbitnijim mjesecima u kojima je formirana Hrvatska kakvu danas poznajemo i živimo i sve intenzivnije napuštamo.