Zašto su morali poginuti?

U vašem cijenjenom listu od 20./21. lipnja ove godine izvijestili ste čitaoce o stravičnoj nesreći na radu u Čepinu (Slavonija) u kojoj su smrtno stradala trojica radnika. Radilo se o intervenciji u podzemnoj crpnoj stanici u kojem prostoru je očito nedostajalo kisika zbog nakupljenih otrovnih/ inertnih plinova. Uz dužni pijetet prema poginulima i njihovim obiteljima, ovaj slučaj, ukazuje na katastrofalno stanje sigurnosti i zaštite zdravlja na radu u našem društvu. Da se podsjetimo, zaštita na radu podrazumijeva zakonski utvrđen sustav pravila, načela, mjera te postupaka i aktivnosti u cilju ostvarivanja i unapređenje sigurnosti i zaštite zdravlja radnika na radu. Teži se sprečavanju ili smanjenju rizika na radu, ozljeda na radu, profesionalnih bolesti, bolesti u vezi s radom te štete na radu i u vezi s radom. Osnovni akt je Zakon o zaštiti na radu, a kako su sigurnost i zdravlje interdisciplinarno područje, postoji i niz obvezujućih podzakonskih akata u obliku pravilnika, pravila struke i uputa poslodavaca kojih se moraju pridržavati svi sudionici uključeni u proizvodni proces. Ovako govori struka: Bilo kakav rad u prostorima koji su ispod razine zemlje, smatra se potencijalno opasnim zbog mogućeg nakupljanja opasnih plinova i nedostatka kisika u šahtu. Zbog toga prije ulaska u takve prostore obavezno treba provjeriti ima li u šahtu dovoljno kisika za normalno obavljanje poslova. Provjeru treba utvrditi pouzdanim za tu svrhu mjernim uređajem a nikako organoleptički. Ako postoji i mala sumnja u zagađenost takvog prostora, u njega treba ulaziti samo uz upotrebu zaštitnih sredstava kao što su cipele, odjeća, kaciga te maska. Najsigurnija je tzv. cijevna maska kojoj se zrak dobavlja iz vanjskog prostora ili iz boce koju radnik nosi sa sobom. Za kraći boravak u šahtu dozvoljava se i upotreba zaštitnog pojasa s konopcem za izvlačenje. Pri tome za eventualno hitno izvlačenje moraju biti na raspolaganju snažne osobe (najmanje dva radnika). Treba napomenuti da postoji institut odbijanja rada radnika koji je utvrđen odredbom Zakona o zaštiti na radu: “Radnik ima pravo odbiti rad i napustiti mjesto rada ako mu izravno prijeti rizik za život i zdravlje”. Ovoj mjeri u praksi radnici rijetko pribjegavaju jer su pod pritiskom obrazloženja ovlaštenika poslodavca (poslovođa, organizator poslova...) u smislu “pa učini to još samo ovaj put” ili “moramo požuriti i otkloniti kvar” i slično. Međutim, “to još samo ovaj put” može biti i posljednje. Ovaj drastični slučaj ozljeda na radu sa smrtnim posljedicama indikator je lošeg stanja u gospodarstvu i preslika stanja u zaštiti na radu koja je bila i uvijek ostala na začelju društvenih interesa. Prisnažimo tome kako je bijedno kada poslodavci tvrde da njima ulaganje u sigurnost na radu i zaštitu zdravlja predstavlja značajni trošak. Ironično zvuči da će u ovom primjeru taj trošak biti i veći zbog troškova ukopa stradalih te vjerojatno i zbog odšteta obiteljima. Za rezime evo izjave prominentnog stručnjaka prof. dr. sc. Marinka Đ. Učura koja istovremeno zvuči idealistički, ali i upozoravajuće: “Zaštita na radu ne pripada državi niti je vlasništvo formalnih i neformalnih grupa, već država mora stvoriti uvjete za njeno uređivanje, ostvarivanje i unapređivanje. Zaštita na radu je pravo čovjeka koji radi, kao neotuđivo osobno pravo i sloboda”.