Danci i Hrvati stari su nogometni znanci, susreli su se pet puta
Statistički, Danska i Hrvatska iznimno su izjednačene, ali kada se gleda aktualna snaga na travnjaku, vatreni su ipak malo ispred
Dansku smo upoznali na Europskom prvenstvu 1996. godine u skupini, kad su bili aktualni prvaci Europe. I, bome su oni Ćirine vatrene zapamtili za sva vremena. Čovjek bi nakon tih 3:0 i onog kalkuliranja s Portugalom (0:3) pomislio da će Danci željeti osvetu što prije, ali u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1998. u susretu s Grčkom odigrali su sjajnu utakmicu, posebno Peter Schmeichel pa nas odveli u dodatne kvalifikacije. Ondje nas je čekala Ukrajina, a prekrasne trenutke u Francuskoj ljeto poslije ne treba posebno spominjati... Ukupno smo s Danskom igrali pet puta, dvaput smo gubili (0:1, 1:3), jednom remizirali (1:1) i dvaput pobijedili (2:1, 3:0.) Dakle, po pitanju statistike, poprilično smo izjednačeni. Samo, statistika nije ni blizu pokazatelj ovih reprezentacija, barem kad ih sučelimo. Jer, posljednji susret bio je 2004. godine, i to prijateljski! Posljednji natjecateljski zbio se 1997. u kvalifikacijama i Danci su pobijedili 3:1. Razlog zašto ih nismo viđali toliko dugo jest što su prolazili neugodnu smjenu generacija. Naime, njihov čvrsti stil igre, koji odlično prolazi u Engleskoj i Škotskoj, nije imao tu dodatnu čar kakvu smo mogli vidjeti u prošlosti. Sve do Christiana Eriksena, 26-godišnjaka čiji se reprezentativni debi zbio prije osam godina, što ne čudi s obzirom na talent izbrušen u Ajaxovoj školi nogometa. Na njegovim krilima lete Danci vrlo visoko, zato i jesu stigli do osmine finala i sraza sa starim znancima – Hrvatskom. Dovoljno je vidjeti obje momčadi, imena naših zvijezda daleko su zvučnija, skuplja i sposobnija napraviti veću štetu protivniku nego što to mogu danski repre- zentativci. Ako pak netko želi biti malo bahatiji, mogao bi reći da osim spomenutog Eriksena u prvih 11 Hrvatske može još samo Kasper Schmeichel, sin velikog Petera, čuvar mreže Leicestera, prvaka Engleske iz 2016. godine. Slučajno ili ne, on nikad nije igrao u danskoj ligi, odmalena je u Engleskoj pa su i njegove sposobnosti, kao i navike, vrlo izražene u tom smjeru. Upravo to potvrđuje zašto Danski nogometni savez (DBU) ulaže milijune i milijune eura proteklih desetak godina u domaće prvenstvo, želi stvarati nove Kaspere i Christiane, a ne da to čine Englezi ili Nizozemci kao u ne tako davnoj prošlosti. Možda plodove vidimo već ove sezone, kad aktualni prvak Midtjylland krene u pohode za Ligu prvaka, kao što će i Kopenhagen, Brondby i Nordsjaelland. Moguće da se na tom putu jedna od tih momčadi susretne i s nekom hrvatskom, što također ne bi bilo nikakvo iznenađenje, niti bi bila nesvakidašnja pojava. Naime, tijekom povijesti Hajduk se triput susretao s Dancima, dvaput Aalborgom i jednom Brondbyjem. I svaki put prošao dalje, bez obzira na fazu natjecanja. Dinamo nije bio te sreće, susreo se jednom s danskim klubom, Aalborgom one nesretne 2014. godine i ispao u trećem pretkolu Lige prvaka. U davnija vremena, kad su još postojali Kup Uefa i Intertoto kup, danski klubovi bili su nesavladiva prepreka za Varteks u dva navrata, Hrvatski dragovoljac u dva navrata i Segestu. Tek je Osijek uspio u sjajnoj sezoni 2000./2001. svladati u dvije utakmice Brondby (0:0, 2:1) pa se plasirati u drugo kolo Kupa Uefa. I time se može zaokružiti cijela priča, hrvatska reprezentacija uspješnija je posljednje 22 godine no danska, dok su danski klubovi nešto uspješniji nego hrvatski. Liga nam je podjednaka, ali Danci više ulažu u svoju, gledaju prema naprijed. No, u sadašnjosti, to će teško pomoći za ulazak u četvrtfinale SP-a!