Zbog autogola protiv SAD-a Mundijal ga je koštao života
Escobar je nakon SP-a napisao tekst za “El Tiempe“u kojemu je stajalo: “Život se ne završava ovdje”
Escobar nije bio razlog kolumbijske katastrofe na SP-u 1994., ali je njegov autogol simbol neuspjeha
Sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća Kolumbija je bila vjerojatno posljednje mjesto na kojem biste željeli živjeti. Nakon što je u prosincu 1993. likvidiran gospodar života i smrti Pablo Escobar, vođa zloglasnog narkokartela čiji je autoritet na uzdi držao mafijaške klanove, zemlja je otišla u kaos. – Šef je bio mrtav, pa su svi postali šefovi. Pablo je vodio uređeno podzemlje. Za sve si njega prvo morao pitati – prisjetio se vladavine “El Patróna” njegov rođak Jaime Gaviria. Ali, nakon Escobarove smrti dozvole više nisu bile potrebne.
Obitelj je predosjećala
– Od tog trenutka, morao si jako biti na oprezu. Nikome nisi mogao vjerovati – prisjetio se tadašnji izbornik Kolumbije Maturana koji je nekoliko mjeseci poslije tog ubojstva vodio momčad s “prislonjenim pištoljem na čelu” na SP. U Kolumbiji, pogotovo u Medellin iz kojeg je Escobar upravljao svojim narkocarstvom, na ulicama je bjesnio rat svi protiv svih jer narkokarteli su pokušavali preuzeti što veći dio Don Pablovih poslova. Nogometna reprezentacija izdigla se iz toga beznađa i naciji ponudila nadu iako je, ironično, nogomet u Kolumbiji procvat doživio baš zahvaljujući narkonovcem i Escobarovoj opsesiji tim sportom (navodno je u trenutku likvidacije na nogama nosio kopačke). U kvalifikacijama za SP 1994. “Los Cafeterosi” su nadmoćno i bez poraza osvojili skupinu, a 5:0 pobjeda protiv Argentine usred Buenos Airesa natjerala je legendarnog Peléa da izjavi kako je Kolumbija najveći favorit Mundijala. Bili su toliko dobri da im je, nakon što su ponizili argentinsku svetinju, čitav stadion El Monumental nakon utakmice aplaudirao. Bili su moćni, ali okovani strahom, ne zbog toga da će neuspjehom razočarati naciju, već i mafijaške donove. Počelo je loše. Reprezentacija koja je izgubila samo jednu od 26 utakmica koje su prethodile Mu-
ndijalu u 1. kolu SP-a poražena je 3:1 od Rumunja predvođenih Georgijem Hagijem i sve je odmah krenulo po zlu. Zapravo, toga trenutka Kolumbija je već ispala sa SP-a iako su slijedile još dvije utakmice, protiv SAD-a i Švicarske. Izbornik Maturana primio je telefonski poziv u kojem su mu zaprijetili likvidacijom bude li ključni igrač u veznom redu Gabriel Gómez u momčadi protiv SAD-a, a iste prijetnje za svaki slučaj upućene su i Gómezu koji je nakon njih odbio igrati, dok je Luis Herrera kojemu je sinčić otet pa vraćen nakon ubojstva Pabla Escobara doznao kako mu je brat poginuo u prometnoj nesreći u domovini. Faustino Asprilla poslije je priznao kako je čitava reprezentacija uoči utakmice protiv SAD-a bila paralizirana strahom. Izgubili su i prije nego što su izašli na teren. Krah je najavio autogol Andrésa Escobara koji je u pokušaju da presiječe ubačaj Johna Harkesa u 35. minuti zabio autogol. Bilo je to najveći kiks i prvi autogol u karijeri. U prilog tome koliko je Escobar zapravo bio dobar branič svjedoči i što je netom pred SP dogovorio transfer u Milan, tada najmoćniju europsku momčad koja je upravo osvojila Ligu prvaka. Istovremeno njegova obitelj u Medellinu predosjećala je da bi se nešto loše moglo dogoditi. – Sin mi je rekao: “Mama, ubit će Andrésa.” Odgovorila sam mu: “Neće sine, ljude ne ubijaju zbog sitnih grešaka. Uostalom, znaš da svi vole tvoga ujaka” – prisjetila se igračeva sestra u dokumentarnom filmu “Dva Escobara”. Utakmica je završila 2:1 pobjedom SAD-a i bio je to krah “zlatne generacije” kojoj su predviđali velike stvari. Pobjeda u posljednjem kolu protiv Švicarske (2:0) bila je na kraju Pirova i nedovoljna. Escobar nije bio razlog kolumbijske katastrofe na Mundijalu 1994., ali je njegov autogol postao simbol neuspjeha. Znajući za to izbornik Maturana savjetovao ga je da ostane u SAD-u neko vrijeme dok se u Kolumbiji ne smire strasti. Escobar ga nije poslušao. Po povratku u domovinu napisao je autorski tekst za “El Tiempe“u kojem je između ostalog napisao: “Život se ne završava ovdje.”. Bio je 2. srpnja. Deset dana nakon kobnog autogola izašao je s prijateljima u noćni klub “El Indio” u Medellinu, a što se ondje točno dogodilo nerazjašnjeno je i 24 godine kasnije. Ušao je u verbalni sukob sa skupinom u kojoj su se nalazila zloglasna braća Gallón, Pedro i Santiago inače vođe jednog od narkoklanova, nakon čega je odlučio ipak povući se i otići kući. Međutim do svog automobila nije stigao. Na parkiralištu je u njega ispucano čak šest hitaca, a ubojica je navodno poslije svakog uzvikivao: “Gol!”. Preminuo je u bolnici nakon što su se liječnici 45 minuta borili za njegov život. Očevici su potvrdili da je automobil kojim su ubojice pobjegle pripadao braći Gallón. Krivnju je preuzeo njihov tjelohranitelj Humberto Castro Muñoz koji je poslije osuđen na 43 godine zatvora. Nije odležao ni četvrtinu kazne. Presuda mu je zbog dobrog vladanja prvo smanjena na 26 godina, a potom na 11 godina i već je 2005. bio slobodan čovjek.
Prijetili i Sanchezu
Općeprihvaćena teorija glasi kako je Escobar ubijen u znak odmazde zbog velikih kladioničarskih gubitaka, no neki tvrde da se nesretni Andrés našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. Bivši tjelohranitelj Pabla Escobara Jhon Jairo Velásquez Vásquez tvrdi kako su ubojice braća Gallón, a ne Muñoz koji je preuzeo krivnju te da motiv ubojstva nisu bili kockarski gubici, već nešto puno prizemnije. – Braća Gallón su nakon smrti Pabla Escobara mislili kako su nedodirljivi. Za njih je bilo nepojmljivo da je Andrés reagirao na njihove uvrede i morali su kazniti tu “drskost” – tvrdi Vásquez. Smrt Andrésa Escobara i danas je, 24 godine poslije, sjena nad kolumbijskom reprezentacijom. I zato nakon što su tragičaru poraza od Japana (1:2) Carlosu Sanchezu, koji je poslije samo tri minute utakmice skrivio kazneni udarac i zaradio crveni karton, preko društvenih mreža upućene prijetnje smrću, na noge se odmah diglo državno tužiteljstvo.
Ubojica je ispucao šest hitaca u Escobara, nakon svakog je vikao: “gol!”
Izbornik je savjetovao Escobara da ostane u SAD-u neko vrijeme dok se ne smire strasti