Puno je sličnosti između baleta i nogometa
Ovdje sam se prvi put susreo s predrasudama jer sam baletan Do sutra ćemo živjeti u neizvjesnosti. Vama je cijela ekipa izvrsna, a Rusima je možda lakše jer su domaćini - govori Nabiullin
Iako već više od deseteljeća živi u Hrvatskoj, na neke se stvari još nije naviknuo hrvatsko psovanje i manjak strogoće – Tata, možeš li nam nabaviti dres koji je pola hrvatski, a pola ruski – objasnio je atmosferu u svome domu dan prije velike utakmice Azamat Nabiullin, prvak baleta zagrebačkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta. Iako je karijeru započeo u baletnoj meki, princa iz „Orašara“, Grka iz „Grka Zorbe“, grofa Albrechta iz „Giselle“balet je preko Almire Osmanović, doveo u Hrvatsku, i to najprije u Dioklecijanov grad, još prije petnaest godina.
Balet je pravi muški poziv
– Split je prekrasan, ali više mi odgovara kontinentalna klima zbog čega je Zagreb grad po mojoj mjeri. Općenito obožavam Hrvatsku, ovdje odgajam i djecu – govori Nabiullin. Dovoljno dugo je u Hrvatskoj da i malu mediteransku zemlju pored velike i hladne Rusije počne smatrati svojom domovinom zbog čega ne čudi teška odluka oko odabira sutrašnjega navijačkoga tabora. Unatoč činjenici da je hrvatsko gledanje utakmice nezamislivo bez psovki, Nabiullin govori kako se u više od desetljeća života još uvijek nije naviknuo na toliku količinu psovki u našoj kulturi. – Jako mi neobično što ljudi, a posebice žene, u Hrvatskoj toliko prostače. U Rusiji toga gotovo da nema – govori Nabiullin te dodaje kako mu je s vremenom donekle postala i simpatična hrvatska otvorenost bez dlake na jeziku. – Svoju djecu Ruslana i Aleksandru sam čak nagovorio da svojoj mami, koja je Zagrepčanka, naplaćuju pet kuna po izgovorenoj psovci – govori Nabiullin. Budući da dolazi iz zemlje koja je poznata po strogoj discipliniranosti i radnoj etici, smatra kako malo više strogoće hrvatskom mentalitetu ne bi škodilo. – Hrvati su jako talentirani ljudi, ali ne cijene dovoljno kulturu. Naime, kultura, znanost i sport predstavljaju neku državu u svijetu i u to treba ulagati. To je najbolja promocija koju jedna država može sebi raditi – smatra Naubiullin. Kao profesionalni plesač proputovao je i nagledao se svijeta, ali s nečim se po prvi put susreo u Hrvatskoj – s predrasudama. – Nigdje me na svijetu nije dočekalo čuđenje zbog toga što se bavim baletom dok nisam došao u Hrvatsku. Naime, u Rusiji je to cijenjena profesija i pravi muški poziv, za razliku od uvriježenoga hrvatskoga mišljenja – govori Naubillin te dodaje kako se ipak i kod nas stvari polako mijenjaju. – Svakom roditelju koji dijete želi upisati na balet rekao bih da ga čeka život pun odricanja, ali s druge strane svatko tko odraste uz balet naučit će se što je disciplina i požrtvovnost. Dečkima koji se dvoume oko upisa na balet, kratko bih poručio da cure jako vole baletane – kroz smijeh govori Naubiullin.
Neizvjesno do sutra
Međutim, još uvijek većini muškaraca srce jače zakuca na pomisao zelenoga igrališta nego na pomisao dasaka koje život znače, ali međusobno su sličniji nego što se na prvu čini. I sam se Rudolf Nurejev, jedan od najevćih baletana dvadesetoga stoljeća, otvoreno divio gracioznoj igri Johana Cruyffa koja je neodoljivo podsjećala na balet. – Čak je i Maradona volio balet i poticao je igrače da ga proučavaju. Sve je to umjetnost pokreta i guranje vlastitoga tijela do granica izdržljivosti – govori Naubiullin. Dok je živio u Sankt Petersburgu ni sam nije odolio katkad zatrčati za loptom. – Većina je trupa imala svoju vlastitu nogometnu momčad i prijateljski smo se natjecali – govori Nabiullin te dodaje kako je kao Rus zadovoljan svojim sunarodnjacima i njihovom organizacijom SP-a. – Ne mogu predvidjeti rezultat utakmice između Rusije i Hrvatske jer su Hrvati fenomenalni, ali i Rusi su se probudili na zadnjoj utakmici. Vama je cijela ekipa izvrsna, a Rusima je možda lakše jer su domaćini. Do sutra ćemo izgleda svi živjeti u neizvjesnosti – rekao je Nabiullin.
Dečkima koji bi se upisali na balet prvak HNK-a poručuje da cure jako vole baletane Čak je i Maradona volio balet i poticao je igrače ga proučavaju. Sve je to umjetnost pokreta
Brazil je posljednja južnoamerička momčad koja je osvojila naslov, baš te 2002. u osmini finala pobijedila je Belgiju pogocima Rivalda i Ronalda Mi smo Hrvati čudesni, već su se pojavile priče da nam je sve otvoreno, da imamo neviđenu sreću sa ždrijebom i da bismo zbog te sreće mogli lako do finala. Istina je da je dio ždrijeba u kojem smo se našli lakši od onoga drugoga, ali naša reprezentacija taj dio ždrijeba nije dobila, nego se za njega izborila. Pobjedom nad Nigerijom pa velikim slavljem nad Argentinom i pobjedom nad Islandom izborili smo prvo mjesto i taj lakši dio puta po Rusiji. Kada smo se razdvojili u ždrijebu od Francuza, a baš bismo na njih išli da smo bili drugi u skupini, jasno je postalo da se s našim “prijateljima” iz 1998. godine ne možemo sresti sve do finala. I ne bi uopće bilo loše da se, 20 godina poslije, ponovno sretnemo, sad ne u polufinalu, nego u finalu.
Opet imaju Thurama
Koliko god smo mi dosad patili na Svjetskim prvenstvima, uspjesi na svjetskim smotrama ne zadovoljavaju ni Francuze. Posebice zbog njihova nogometnog kontinuiteta zadnjih dvadesetak godina. Naime, i njima je današnja utakmica s Urugvajem biti ili ne biti, čak i povijesna. Nakon izgubljenog finala na Svjetskom prvenstvu protiv Italije 2006. godine, finalisti Europskog prvenstva iz 2016. sad opet žele medalju. I imaju svoje adute za to, izbornik Didier Deschamps doista na okupu ima sjajne igrače. – Kadar je rijetko kada bio tako vrhunski, po mojem mišljenju odmah iza brazilskoga. No, tek trebaju pokazati da su momčad. Dosta je tu mladih igrača koji mogu igrati “toplo-hladno”, mogu dobiti svakoga, ali mogu i izgubiti od lošijih momčadi – rekao nam je Vahid Halilhodžić koji Svjetsko prvenstvo prati u svojem pariškom domu. Strašna je bila njihova utakmica u osmini finala protiv Argentine, poslastica za gledatelje, na kraju je završilo s 4:3.