Da vjera bude snažna, treba je propitkivati, ne samo slijepo slijediti
pridružim za doručkom da razgovaramo o religiji i znanosti. Meni je to najveća nagrada. Blagoslovljen sam i zahvalan na fanovima i intelektualnim dijalozima. Također sam sretan kad mi netko priđe i kaže da prije nije puno čitao i da su ga moje knjige nagnale da ponovno počne čitati.
Nakon objave “Da Vincijeva koda”, naglo su porasli posjeti kapelici Roslynn u Škotskoj. Zašto ste odlučili pisati o njoj?
Pročitao sam desetke knjiga o Svetom gralu i Kristovoj krvnoj liniji. Ideja da je Isus imao obitelj nisam ja izmislio. Ona postoji jako dugo u puno povijesnih knjiga. Ja sam samo uzeo tu ideju i na njoj bazirao roman. Kapelica Roslynn našla se u više takvih knjiga pa sam je odlučio iskoristiti za lokaciju. A “Rose Line” i sličnost s Roslynn lijepo se uklopila u roman. Za mene osobno, priča koju sam ispričao u “Da Vincijevu kodu” ima više smisla od onoga što sam naučio iz Biblije. Ako netko pročita roman i priča u njemu mu bude smislena, to je u redu. Ako netko kaže da mu se ipak više sviđa verzija iz Biblije, i to je u redu. To je priča.
Dok ste istraživali Sveti gral, jeste li naišli na neku lokaciju iz Hrvatske?
Ne mogu se sjetiti ni jedne. Ima li takvih lokacija?
Područje oko Vranskog jezera bilo je poznato po templarima.
Proputovao sam cijeli svijet, no nikada nisam bio u Hrvatskoj. Moji roditelji posjetili su Hrvatsku dva puta i nagovorili su me da dođem. Pravi razlog zašto sam ovdje jest taj da sam zaista htio doći. Imao sam prilike razgovarati s vama o knjigama, malo raditi glazbu, gledati jedanaesterce na Trgu. Ovdje sam kako bih vidio zemlju.
Imate li prognozu tko će pobijediti u subotu u četvrtfinalu?
Ne znam smijete li ovo objaviti, ali jako bi me razveselilo vidjeti kako Hrvatska pobjeđuje Rusiju. Nemam ništa protiv Rusije, ali volim dobru priču o Davidu i Golijatu gdje mali čovjek pobjeđuje veliku zvjerku. I znam da bi iz povijesnih razloga Hrvatska rado pobijedila Rusiju. Bilo bi to zabavno vidjeti.
Prije puno godina Jugoslavija je pobijedila SSSR?
Ponekad se povijest ponavlja. Barem se nadam. Znam da su Rusi pobijedili Španjolce što je veliko postignuće. I sam volim nogomet, često sam ga igrao kao dijete. I mislim da je čudno da moja zemlja, koliko god velika bila, ne uspijeva okupiti dobar tim. Ipak je to novi sport za nas i očito je da su potrebne generacije da se igra usvoji. Definitivno ću gledati tekmu u subotu.
Je li film agresivniji od književnosti?
Ne bih rekao da je agresivniji, ali je potpuno drugačiji. Glavna razlika između ta dva medija je u tome da film nužno sputava autora što se tiče perspektive. U filmu možete prikazati samo jednu perspektivu, onu kamere. Možete npr. snimati Roberta Langdona kako sjedi u stolici. A kao pisac mogu s puno komfora reći da Langdon sjedi u stolici i razmišlja o tome i tome i doći do drugog lika i reći što on razmišlja. To se u filmu ne može. Po svojoj prirodi romani su intelektualno bogatiji, puniji iskustva, dok su filmovi vizualno bogatiji. Naravno, i film može biti visoko intelektualno i emocionalno iskustvo. Dobar film je moćno iskustvo i mislim da je na mnogo načina teže napraviti film nego napisati knjigu. Volim Rona Howarda. Mislim da je velik mislilac i izvrstan redatelj koji dobro razumije knjige. Iako je sam narativ filma bio malo drugačiji od knjiga, radi zgušnjavanja priče, on je očuvao bilo romana i veliko pitanje koje postavlja. Tako je u “Infernu” glavno pitanje biste li ubili pola čovječanstva kako biste spasili čitav ljudski rod. To je okosnica romana i prva sekvencija filma. Mislim da sam postao puno bolji gledatelj filmova sada kad razumijem što je sve potrebno da se napravi film. Volio bih da se “Postanak” adaptira u seriju od 10 epizoda. Trenutačno i razmatramo seriju o Langdonu. Prva sezona bila bi “Izgubljeni simbol” u 12 epizoda, a druga bi bila “Postanak”.
Vaša je supruga slikarica, a vi pisac. Sukobljavaju li se vaša umjetnička iskustva i ukusi?
Ne. Ja volim vrlo dinamične knjige, a ona duge povijesne knjige o umjetnosti pa je ponekad zatražim da mi pronađe informacije o nekom umjetniku. Ona mi donese deset stranica, a ja iskoristim možda tri rečenice pa se ona pobuni. A ja joj kažem da ljudi mogu čitati povijesne knjige ako žele, ali da ja pišem trilere.
Je li pisanje samotnjački posao?
Jest u tradicionalnom smislu jer ste fizički sami velik dio vremena. Ali tako provodim velik dio svog vremena s imaginarnim ljudima. U takvom režimu, čak i kad spavate, sanjate likove iz svoje knjige. Ja radim osam sati dnevno pa u principu imam samo osam sati za stvarni svijet. Više vremena provedem u svijetu mašte nego u stvarnom svijetu. Na kraju dana, kada završim s pisanjem, a moj je ured na najudaljenijem kraju kuće, obično zastanem u dnevnoj sobi i sviram klavir dvadesetak minuta. Tada Roberta Langdona više nema, a ja sam u stvarnom svijetu gdje imam prijatelje, suprugu i okružen sam stvarnim ljudima. Kad ne pišem, trudim se ne razgovarati o svom radu. Imam dva odvojena života i to mi pomaže da ostanem donekle duševno zdrav.
A što svirate?
Skladam svoju glazbu, i to odmalena. Dapače, mislim da je pisanje i skladanje vrlo slično jedno drugom. Dobar triler ima napetost i pročišćenje. Dobra skladba također ima napetost i pročišćenje. Dobar triler ima svoj ritam i određenu teksturu među poglavljima, baš kao i dobra skladba. Glazba je za mene samo drugi jezik.
Je li vam glazba privatnija od književnosti?
Jest, radim je za sebe, a ne da bih je dijelio. Čak i snimam glazbu u studiju, ali je ne dijelim sa svijetom. Svijet mora trpjeti moje knjige pa sam ga poštedio glazbe.
Imate li vremena čitati suvremene pisce?
Čitam publicistiku i knjige koje mi služe za istraživanje i vrlo malo beletristike, a čak i onda većinom klasike. Prošlo je puno vremena otkada sam zadnji puta pročitao moderni triler. Nije da ne volim beletristiku, već imam malo vremena. Kada provedete cijeli dan s jezikom, ne želite čitati i u slobodno vrijeme. Puno slušam audioknjige kada trčim ili vozim. Nedavno sam preslušao “Life 3.0”, roman o umjetnoj inteligenciji. Ili slušam knjige o povijesti umjetnosti i religiji u 19. stoljeću jer mi tuđa mišljenja o tim temama pomažu da stvorim vlastite likove. Znam pročitati knjigu kršćanskog fundamentalista i stvoriti lik koji razmišlja na njegov način. Pokušavam izbjeći ono što zovem “dijalog slaganja” jer nije zanimljivo čitati knjigu u kojoj se svi slažu. Pravi zaplet je kad netko kaže da je Biblija izmišljotina, a drugi kaže da je svaka riječ istinita.
Jeste li ikada bili u Jeruzalemu i lokacijama o kojima ste pisali?
Nisam, ali hoću. Budući da je Jeruzalem raskrižje vjera, stalno učim o kršćanstvu, judaizmu i islamu jer želim da moje prvo iskustvo u Jeruzalemu bude informirano. Želim tamo otići s potpunim razumijevanjem kulture i povijesti. To je mjesto o kojem bih mogao napisati knjigu. Ima puno smisla Langdona smjestiti u Jeruzalem.
Jeste li racionalna ili emocionalna osoba?
Kao i u mnogima od nas, u meni se stalno događa sukob između te dvije strane. To se zove apolonsko-dionizijski konflikt, sukob uma i srca. Želimo stvari za koje intelektualno znamo da su loše za nas ili nam ne služe, no ipak ih želimo. Sjećam se kako bih kao dijete odlazio u podrum po hranu za mačke. Bilo je mračno i bojao sam se. Kad bih otrčao gore, razmišljao sam da je to jako glupo jer je to isti podrum kad je dan i svjetlo te mu sada nedostaju samo fotoni. Moj strah bio je neracionalan, no ipak sam ga osjećao. Tada sam prvi put shvatio da nas mozak ne kontrolira. Srce nas kontrolira. Jer te želje koje su najmoćnije u našim životima dolaze iz srca, a ne iz mozga. Ima citat u “Postanku” koji kaže “ljubav nije s ovog svijeta”. Ne možemo stvoriti ljubav i ne možemo se zaljubiti samo zato što to želimo. Ili volimo ili ne i, ako volimo, ne možemo to isključiti. Definitivno mislim da smo svi više strastvena nego intelektualna bića. Izazovi u životu ponekad proizlaze iz činjenice da se naše emocije i razum često ne slažu i moramo živjeti u svijetu gdje je konstantno jedno od toga žrtvovano.
To podsjeća na temu homoseksualnosti iz “Postanka”, taj sukob između odanosti vjeri i naciji i onoga što srce želi.
To je savršen primjer tog konflikta. Volimo koga volimo, bio to muškarac ili žena. Kad je moj španjolski izdavač pročitao tu temu s kraljem, preklinjao me da je izbacim. Ali nisam htio, napisao sam taj dio knjige nesenzacionalistički i s puno poštovanja. Knjiga je izašla i otišao sam u Španjolsku i očekivao da će svi novinari htjeti razgovarati o toj ljubavnoj vezi, ali svi su me pitali o Barceloni, znanosti i umjetnoj inteligenciji. Mislim da su ljudi zatvorena uma možda imali iskustvo da su željeli nešto što im njihov um nije dopuštao. Dapače, mislim da upravo zbog toga mnogi imaju zatvoren um, jer ne mogu pomiriti svoje želje i razum pa postave vrlo stroga pravila što se smije i ne smije i tako mogu lakše funkcionirati. Što otvoreniji um netko ima, to je više u dodiru s konfliktom srca i uma.