Bergmanov konačni literarni obračun s karizmatičnim ocem koji je bio luteranski pastor
Ingmar Bergman koji je rođen u Uppsali prije točno stotinu godina i u nas i u svijetu najpoznatiji je kao filmski redatelj i, što je za njegov filmski opus iznimno važno, scenarist. No, uz film, Bergman, koji je umro 2007. godine, bavio se i kazališnom i opernom režijom, ali i pisanjem. Osim što je pisao drame (trenutačno je, navodno, izvođeniji autor od Strindberga, što ne mora čuditi jer je ovo godina kada se i u Švedskoj i u svijetu obilježava stota godišnjica njegova rođenja) i libreta za opere, napisao je i objavio nekoliko knjiga, među kojima je i sažet autobiografski roman “Rođeni u nedjelju” koji su u cijenjenoj biblioteci Na tragu klasika objavili Disput i Hrvatsko filološko društvo. Hrvatsko izdanje romana, koji je prvi puta objavljen 1993. godine u Stockholmu, uredila je Irena Lukšić, a sa švedskog na hrvatski prevela odlična prevoditeljica Željka Černok. Ovo hrvatsko recentno izdanje Bergmana, čije su knjige u prošlom stoljeću objavljivane u Hrvatskoj (jednu je tako preveo i Tomislav Ladan), više je nego dobrodošao hrvatski prilog Bergmanovu jubileju. A o čemu Bergman piše u kratkom i ekonomičnom te nadasve poetičnom romanu “Rođeni u nedjelju”? Pa o svom lošem odnosu s ocem, strogim luteranskim pastorom Erikom Bergmanom koji od svih, osim od sebe, traži poslušnost i disciplinu te poštovanje krutih pravila ponašanja. Pravila se ponajprije odnose na troje pastorove djece (Bergmanova iznimno sadistički nastrojenog brata koji malog Ingmara stalno napastuje te sestre), ali i na redateljevu majku, koja je iz bogatije obitelji pa zato mora ispaštati suprugove frustrirane izljeve bijesa i samovolje. U knjizi “Rođeni u nedjelju”, punoj nadahnutih opisa švedske škrte ali inspirativne prirode, ali i slikovitih likova iz uže i šire obitelji, Bergman opisuje jednu brzopoteznu sličicu iz obiteljskog ladanjskog života koja se odvijala tijekom jednog vikenda u srpnju 1926. godine. To je godina kada pastorova obitelj zbog njegova kaprica i muškog ponosa ljetni odmor ne provodi kao uvijek u raskošnoj puničinoj kući, nego u improviziranoj građevini koja baš i nije najprikladnija za obiteljski užitak. Pišući o trošnom ljetnikovcu kojem bi hitno trebao temeljit popravak, Bergman majstorski oslikava članove svoje u osnovi brojne i u osnovi poprilično čudne obitelji. Prevladavajuću kantilensku atmosferu svoje proze, povremeno brutalno prekida erotski krajnje ogoljenim i gotovo animalističkim opisima očeve pohote i agresivnog ponašanja, koji podsjećaju na njegovo osebujno filmsko seciranje muško-ženskih odnosa o kojima je znao jako puno, i to iz vlastitog iskustva. Švedska Ingmara Bergmana nije ona tipična skandinavska hladna zemlja koju zbog generaliziranja vrlo često zamišljamo kao zemlju bez strasti i erosa, nego pritajena bomba u kojoj ljudi (ali i djeca) jako teško izlaze na kraj s vlastitim strastima. Odrastanje mladog Bergmana, kojeg tuče i maltretira tko stigne i koji iz svoje dječačke pozicije može samo maštati o primamljivim seksualnim užicima, koje mu kao na pladnju, primjerice, nudi atraktivna prijateljica obitelji Marianne, opisano je precizno i beskrupulozno. I vjerojatno prilično realistično. Pisac neospornog talenta Ingmar Bergman u romanu “Rođeni u nedjelju” napisao je na mahove čak i toplu i osjećajnu posvetu svom ocu seleći radnju i u vrijeme njegove agonije i smrti nagovještavajući da mu je ipak sličniji nego što se to može učiniti na prvi i površan pogled. A sličniji mu nije samo zbog činjenice da su oba rođena u nedjelju (što ima svoja narodna značenja) nego i zbog činjenice da im se u nekim detaljima podudaraju i karakteri uvijek spremni na provokaciju i kontriranje te rušenje okoštalih društvenih normi. Roman je prepun plastično opisanih i dinamičnih scena u kojima Bergman svojim upravo bruegelovski izvitoperenim perom dočarava likove iz švedske provincije, bilo da je tu riječ o prijateljima i daljnjim rođacima obitelji Bergman bilo ljudima iz njihove svakodnevice koji žive svoje siromašne i mučne živote u stalnoj borbi s nepravdama i bolestima. Kvaliteta Bergmanova pisma upravo vapi za daljnjim objavljivanjem njegovih knjiga.