Rusi kao sudbina zlatnih i putokaz prema prijestolju
Povijest sportskih sučeljavanja Hrvata i Rusa seže tamo još u 1992. godinu, kada su naši košarkaši predvođeni mitskim kapetanom Draženom u dramatičnom polufinalu olimpijskog turnira u Barceloni nadvisili tadašnju Zajednicu Neovisnih Država i plasirali se u finale s Amerikancima. Idemo dalje: 1996. godine rukometaši pod vodstvom Velimira Kljaića u bitki za plasman u polufinale olimpijskog turnira opet su u teškoj drami izbacili, koga drugoga, nego – Ruse. Tko se još ne sjeća kako je legendarni Matošević pri izvođenju sedmerca razoružao gorostasnog Torgovanova i utro našima put prema zlatu. Kad smo već kod rukometaša, i Červarovi svjetski prvaci 2003. godine na putu prema naslovu u skupini bili su jači od Rusa. Nije ni tu kraj naših pothvatima. Na putu prema našemu jedinome svjetskom zlatu u tenisu, Davisovu kupu, Hrvatska je u Splitu u polufinalu 2005. bila bolja od – Rusije. Također, i Rudićevi su vaterpolisti 2007. godine u Melbourneu u četvrtfinalu izbacili Ruse i kasnije postali svjetski prvaci. Hrvati i Rusi od davnina se međusobno bore na sportskom polju i gotovo uvijek s istim ishodom – svjetskim tronom za naše junake. Kao da su naši najveći sportski uspjesi i sudbinski vezani za Ruse pa, ako hoćete, i Goran Ivanišević je na putu prema svome Wimbledonu eliminirao jednoga Rusa – Marata Safina. Košarkaši, rukometaši, vaterpolisti, tenisači..., pa kako onda uopće možemo i pomisliti da bi nam nogometaši mogli podbacili? Nikako, rekao bi danas svatko u Hrvatskoj, pa iako Hrvatska na papiru protiv Rusije nikada nije bila izraženiji favorit, ovo u Sočiju sasvim je drugačija priča od svih koje smo evocirali. Naime, nijedan od naših sportskih pothvata nad Rusima nije se još dogodio u – Rusiji. Još od burnoga ljeta 1998. godine hrvatska nogometna reprezentacija nije ostavila tako snažan dojam na jednom turniru kao ove godine u Rusiji. Toliko snažan da je čak i američki dnevnik USA Today u tri odlomka razložio zašto do kraja turnira treba navijati za Hrvatsku. Zamislite, čak su i Rusi s kojima smo razgovarali u Sočiju kazali su kako bi, ispadne li Rusija od Hrvatske, bili spremni dalje navijati za nas. Sve je, dakle, spremno za nešto monumentalno i epsko, za još jednu eksploziju radosti u domovini, za najveći životni uzlet genijalnoga Modrića i prvi prodor hrvatskih nogometaša na svjetsko prijestolje, a pritom se stalno i zaboravlja onaj najelementarniji sportski postulat – nikada nikoga ne podcjenjuj i, još važnije, nikada ne podcjenjuj – Ruse. Na taj stav nemamo pravo ma koli- ku superiornost osjećali i koliko nas drugi favorizirali. Vatreni su do sada u Rusiji interpretirali sve ono što je krasilo njihove slavne prethodnike, a Ćiro ih je sažeo na sedam komponenti: talent, motivaciju, inteligenciju, karakter, rad, ambijent – i sreću. Vjerujemo u naše dečke više nego ikada, uzdajući se u njihovo majstorstvo, ali i onaj neophodan dodir fortune koji povlači liniju između pobjednika i gubitnika. Heroji su nam spremni i orni, i sigurno nas neće iznevjeriti! Ovo je utakmica u kojoj se, pod teškom hipotekom podbačaja protiv Hrvata, slomiti mogu jedino – Rusi.