Dio predmeta treba razumjeti, ali dio treba i naučiti

Dobro je došlo Svjetsko prvenstvo za političke prilike u BiH. Rasprave o nogometu gurnule su politiku i zahuktalu predizbornu kampanju u drugi plan. Bar djelomično, otupljena je političko-medijska kampanja koja se vodi protiv Hrvata. Riječ je o pravoj agresiji koja samo nije službeno objavljena. Pomalo apsurdno zvuči da se i u takvom kontaminiranom ambijentu u odnosu na prethodne godine s manje odbojnosti gleda na vatrene. Dapače. Čuđenje da se čak počelo i navijati za Hrvatsku govori o poremećenim, paradoksalnim odnosima u BiH. A nije li ništa prirodnije nego imati i voljeti dobrog susjeda? Kojim se možete ponositi. Na koncu, i veliki broj igrača koji igraju za vatrene potječe iz susjedne države. Rijetko koja zemlja kao BiH ima toliko uspješnih sportaša. Oni uglavnom ne nastupaju pod zastavom svoje domovine. Dug bi bio popis nogometaša, rukometaša, košarkaša, tenisača, atletičara... Na ovom Svjetskom prvenstvu BiH bi mogla sastaviti momčad od nogometaša koji igraju za tri reprezentacije. Za Hrvatsku nastupaju Vedran Ćorluka, Tin Jedvaj, Mario Mandžukić, Dejan Lovren, Matej Kovačić i Ivan Rakitić, za Srbiju Luka Jović, a za Švicarsku Josip Drmić, Haris Seferović i Mario Gavranović. Uz njih, čak četvorica izbornika iz BiH izborila su put za Rusiju za četiri reprezentacije. Vahidu Halilhodžiću iz Jablanice to je uspjelo s Japanom, Vladimiru Petkoviću iz Sarajeva sa Švicarskom, Mladenu Krstajiću iz Zenice sa Srbijom i Zlatku Daliću iz Livna s Hrvatskom. Njih trojica vodila su momčadi na SP. Najdulje je tamo ostao Dalić. On nije htio napustiti Rusiju dok ne vidi Moskvu. Poput Travničanina Ćire Blaževića, koji je također s Hrvatskom uspio doći do polufinala. Jedino njima dvojici je to uspjelo. Zbog posvađanog društva nema poticajnog ambijenta za bilo kakav uspjeh brojnih blaževića i dalića u BiH. I to u bilo kojem području djelovanja. Tri naroda na različite načine doživljavaju svoju domovinu. Takvo ozračje stimulira na odlazak. Posebno one ambiciozne koji ne žele niti imaju kada čekati da BiH postane “normalna” država. Brojni su zato u iseljeništvu postigli svjetske rezultate. BiH ih čak ni tada ne doživljava svojima jer su oni za njih samo pripadnici hrvatske, srpske ili bošnjačke dijaspore. Zato tri naroda na različite načine slave ili mrze svoje susjede, odnosno njihove uspjehe, poraze, tragedije… I na ratne žrtve još se gleda iz perspektive “naših” i “njihovih”. Tako je sutra samo formalno u cijeloj BiH Dan žalosti. Obilježava se 23. godišnjica genocida u Srebrenici. Svi civilizirani ljudi, bez obzira na vjeru i naciju, morali bi suosjećati sa žrtvama tog zločina. Sutra i igra hrvatska reprezentacija. Svi u BiH također bi se trebali radovati uspjehu Dalićevih izabranika. Međutim, stvarnost je drugačija. Mržnje, žalosti i radosti u BiH imaju nacionalni predznak. Mrziti susjeda u takvom društvu još je uvijek nacionalni ponos. Zato će sutra radost, mržnja i žalost biti omeđene nacionalnim granicama. Čuvat će ih “vojnici” naoružani mržnjom. Njih čak ilegalno ne mogu probiti ni Dalićevi bh. vatreni. Ilija Srpak iz Varaždina nije samo najuspješniji olimpijac znanja, nego i vrstan učenik svoje sugrađanke, do sada najdinamičnije ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak (VL, 8. srpnja 2018). Koja traži školu u kojoj se sve razumije, a ništa ne treba bubati. I to je među ostalim postala mantra i mladoga, vrlo uspješnog učenika Ilije Srpka. Ali nisu svi učenici posvećeni području STEM-a. Ima ih koji žele studirati društvena ili humanistička područja. A tamo se mora nešto i naučiti kako bi se moglo kritički osvrnuti na neke stavove ili naprosto znalo, primjerice, nepravilne glagole ako se želi naučiti neki strani jezik. A na internetu ima mnogo toga nepotpunoga ili pogrešnog. Što kazati za sljedeću situaciju? Trebalo mi je kao “društvenjaku” rastumačiti rečenicu iz područja humanističkih znanosti. Pitao sam jednoga sedamdeset godišnjaka i jednog srednjih godina značenje jedne internetske rečenice i to na stranom jeziku. U roku kraćem od dva sata dobio sam od obojice odgovor kako izvorno glasi rečenica i gdje je zapisana. To nisu tražili na internetu, već u svom sjećanju. Da nisu, kako to tumači ministrica i njezini apologeti, “bubali”, teško bi odgovorili na postavljeno pitanje. Nisam pedagog, ali nešto mi u mantri o “bubanju” ne štima. Dio predmeta treba razumjeti, ali dio kurikuluma treba i naučiti. Što o tome mogu kazati profesionalni pedagozi? Oni mogu što hoće i nitko im ništa ne može. Tako je oduvijek bilo, tako je sada i tako bude. To nam zorno dočaravaju rasprave i međusobni obračuni nekih vrlih “državotvornih” saborskih zastupnika, koji nemaju elementarna znanja, ni o čemu, kao ni potreban kućni odgoj, da o građanskom odgoju niti ne pomišljamo. U općoj i posebnoj nacionalnoj euforiji, zbog postignuća “naših dečki”, na Svjetskom nogometnom prvenstvu, puno je toga stavljeno pod tepih. Sve će to proći. Kad euforija mine moramo raditi, jesti, piti, imati krov nada glavom i početi misliti svojom glavom. Za početak bi se mogli ugledati na našu nogometnu reprezentaciju i izbornika. Oni su jedno tijelo, jedan duh i jedna duša, što ne znači da nisu samostalne, ravnopravne i cjelovite jedinke, da ne misle i da ne znaju. Imaju isti cilj i interes: biti što bolji. Zasluga je to svih njih, najviše izbornika, koji im je primjer u svemu. Osim toga izbornik cijeni i poštuje osobnost, znanje, sposobnosti i nogometno umijeće svakog igrača. Ova ekipa ima ono što ona prije 20 godina nije imala. Tamo je bilo zvijezda i zvjezdica, koje su isticale sebe. Ova repka ističe nogomet i Hrvatsku.