Što o nama i Pupovcu govore Srbi bez struje?
Zašto se takva halabuka digla oko zahtjeva “marginalnih skupina” pa je i Sabor tri sata raspravljao s puno emocija i malo činjenica
To su bili antimanjinski referendumi, vođena je antimanjinska kampanja, nisu preferencijalni mandati bili ješka, ješka su bili Srbi i manjine, prvi je silogizam Milorada Pupovca. Drugi je da iza toga stoji “marginalna skupina”, što je prvi formulirao premijer Andrej Plenković, a Željko Jovanović precizirao kako je riječ o “marginalnoj ultrakonzervativnoj skupini koja sramoti hrvatsko društvo”. Logički zaključak temeljem ta dva silogizma nikako ne može biti da bilježimo pogoršanje položaja manjina, što je teza Pupovca, jer koje se europske zemlje mogu pohvaliti kako su kod njih antimanjinski sentimenti svedeni na marginalnost. Ako je pak Pupovac u pravu, onda nešto nije u redu s jednim ili oba silogizma. Osim toga, u zemlji koja je bila žrtva pobune dijela srpskog stanovništva inicirane velikosrpskim pretenzijama, i u kojoj su mnogobrojne ratne rane još otvorene, čak i da je 10 posto birača bilo barem djelomično motivirano “antisrpskom kampanjom”, zapravo je, iako ne marginalan, ipak pozitivan rezultat. Još kad im se oduzmu oni koji su bili vođeni isključivo željom za drugačijim izbornim sustavom, kao i svi koje su Milorad Pupovac i/ili Furio Radin isprovocirali na potpisivanje zbog načina na koji zastupaju manjine, rezultat je zapravo ohrabrujući. Inače se ni Željko Jovanović ne bi usudio onako samouvjereno reći kako jedva čeka da na referendumu šutljiva većina tim “marginalcima” konačno pokaže gdje im je mjesto. Uzgred, sam Pupovac je prikazujući sebe i Srbe žrtvama inicijative “Narod odlučuje”, zapravo im dao argument kad je rekao da se u Hrvatskom saboru uvijek osjećao degradiran, a ne privilegiran, jer zastupa one koji su degradirani, te jer se na njega uvijek gleda kao na Srbina, a ne kao čovjeka i građanina. Pa u političkom smislu on i jest prvo Srbin, i to jest mana pozitivne političke diskriminacije aktualnog političkog predstavništva manjina, koje su mnogi propitivali, a najpregnantnije bivši predsjednik Ivo Josipović uvodeći pojam “etnobiznisa” baš u odnosu na Pupovca. Prema tomu, referendumska isključivost “uzmi ponuđeno ili ostavi” jedini je ozbiljan teret inicijative “Narod odlučuje”. Sramota je i hrvatske većine da u zemlji Nikole Tesle ima toliko sela s pretežno srpskim žiteljima bez struje, ili što se ne poštuju zakoni koji propisuju adekvatnu zastupljenost pripadnika manjine u državnim službama, ali to još više govori o samom Pupovcu, te koristi koju manjine imaju od njega na vlasti. Zapravo, teško je objasniti zašto se takva ujdurma digla oko zahtjeva “marginalnih skupina”. To upućuje na zaključak kako možda neki ipak nisu tako uvjereni u nesuglasnost referendumskih pitanja s Ustavom. Tri sata se u Hrvatskom saboru raspravljalo s tako puno emocija, a s tako malo činjenica. Trebala je to biti rasprava o “tehničkom” pitanju provjere broja i vjerodostojnosti prikupljenih potpisa, ali čulo se svega, ponajviše netolerancije, politikantstva, laži i etiketiranja. I u tomu su prednjačili oni na čijoj su strani navodno pravdoljubivi, pošteni, civilizacijski i demokratski argumenti. Čemu sva ta bujica prljavih riječi kojima su obilježeni zagovornici inicijativa koje su potpisali i sveučilišni profesori, intelektualci čija riječ ima težinu, te mnogi koji poštuju manjine i žene barem jednako kao i oni koji se protive dvjema inicijativama? Čemu ti “epiteti” o amoralnosti, nazadnjaštvu, Jovanovićeve optužbe o “lažiranju i falsificiranju” potpisa, Radinove o tomu kako je cilj “stvoriti društvo u kojem će živjeti samo Hrvati koji će tući žene”!? Zar uistinu ne mogu naći ništa bolje od takve “argumentacije” kako bi obranili postojeći izborni sustav, status manjina i Istanbulsku konvenciju? I tko ima koristi od toga? Protivnici inicijativa ili zagovornici? Nisu li upravo zbog takve retorike zagovornici dviju inicijativa već ostvarili političku pobjedu, a organizatori značajan politički kredit koji će imati priliku koristiti na sljedećim izborima, to više ako se oba referenduma ne održe. Bez obzira, dogodi li se to zbog nevjerodostojnih potpisa ili neustavnih pitanja. Tko će nakon udružene negativne kampanje vladajućih i oporbe u kojoj prevladavaju kriteriji “ad hominem”, vjerovati u tehničku besprijekornost provjere potpisa ili u ustavnopravne kriterije, bez obzira na argumente. To je sasvim dobar razlog za političku homogenizaciju i naravno da će oni kojima to treba znati s time manipulirati na sljedećim izborima. Odgovornost je na onima koji navodno zagovaraju pozitivne vrijednosti, a koji ne shvaćaju kako tolerancija, dijalog i istina nemaju alternative, te da je to jedini put ka napretku.