Svakodnevno primamo golove u 115. minuti, ali nema predaje

Koliko ste se puta na ovom svjetskom prvenstvu ugrizli za jezik da glasno ne kažete: “Gotovo je, izgubit ćemo, iz ovoga se ne možemo izvući”? Možda kad smo od obrambeno supermoćne Danske primili gol u prvim sekundama utakmice? Ili kad je Schmeichel obranio jedanaesterac Modriću u 116. minuti? Je li golčina Cherysheva pred 50 tisuća glasnih domaćih navijača poljuljala vašu vjeru? Ako nije, Fernandesov gol u 115. minuti sigurno vas je podsjetio na Tursku 2008. U nekoliko se navrata doista činilo da protivnik ima veliku psihološku prednost, ali Vatreni su svaki put izašli kao pobjednici. Ova se Hrvatska nikad ne predaje. Uz sve igračke kvalitete koje posjeduje, to će se možda pokazati presudnim za ostvarenje povijesnog rezultata. Možemo slobodno reći da se na ovom svjetskom prvenstvu utakmice igraju toliko dugo dok Vatreni ne pobijede. Iako su fizički iscrpljeni i načeti ozljedama, Englezima će priuštiti pravi pakao, a Kane, Lingard, Dele Alli i ekipa ni u jednom trenutku neće moći biti doista sigurni da je hrvatska prijetnja otklonjena. Dalićeva Hrvatska kao programirana juri prema tronu jer su njezini igrači konačno svjesni svoje snage i Rusiju vide kao povijesnu priliku da je pokažu svijetu. Kad ste toliko odlučni i samouvjereni, malo vam toga može pomrsiti račune. Naravno, utakmicu se uvijek može izgubiti jer drugi nisu samo statisti u našoj pobjedničkoj predstavi, ali da smo s ovakvim stavom nastupali na prijašnjima natjecanjima, ovu generaciju ne bismo zvali “zlatnom” samo zbog njezina potencijala, nego i zbog medalja s velikih natjecanja. Možemo govoriti o tome da su negativnost oko Saveza, Mamićeva prisutnost i polarizacija javnosti dosad trovale atmosferu u momčadi, ali ni sad ona nije do kraja oslobođena tog tereta, a opet pobjeđuje. Pobjeđuje zato što ne diže ruke kod prve prepreke, nego daje sve od sebe do kraja. Hrvatska niže pobjede u teškim utakmicama i protiv zahtjevnih protivnika, čak i kad igra nalikuje na mučenje, jer više ne sputava samu sebe. Iz toga naše društvo može puno naučiti. Svakodnevno se gušimo u negativnosti zbog koje toliko talentiranih pojedinaca odustaje, a tu nacionalnu tragediju mnogi dočekuju s odobravanjem jer se tuđem neuspjehu raduju više nego vlastitom uspjehu. Loše vijesti dominiraju i tjeraju nas da izgubimo živce i volju te utonemo u letargiju koja negativno utječe na naše rezultate na svim poljima. Kao društvo svakog dana doživimo jednog Fernandesa u 115. minuti, ali Vatreni su nam pokazali da je i u takvim okolnostima moguće pobijediti ako vjeruješ u sebe. Ova je generacija naših nogometaša dočekala svoju priliku, a dočekat će je i Hrvatska ako od nje ne dignemo ruke. Znajući koliko smo ju dugo sanjali i u kolikoj smo ju muci stvorili i obranili, odustajanje nije opcija. Dalić je pak posebna priča. Hrvatska u svakom području ljudske djelatnosti ima svoje Modriće, Rakitiće i Subašiće, ali nažalost ima premalo Dalića. Našim političkim strankama te velikim javnim sustavima i tvrtkama gotovo bez iznimke upravljaju oni koji guše izvrsne pojedince ispod sebe ne bi li si tako trajno osigurali poziciju i moć. Naš izbornik nije bio veliki igrač, a u dosadašnjoj karijeri ni veliki trener, no očito je da je bio i ostao veliki čovjek. Samo se takav na upravljačkoj poziciji okružuje boljima i stavlja sebe u drugi plan u odnosu na kolektiv kojim upravlja. I zato nije isključeno da će nogometni svijet i nakon Rusije čuti za Zlatka Dalića. Kao što će sigurno još čuti za našu državu ako budemo odlučni i samopouzdani kao naši igrači te skromni i predani kao naš izbornik.

Hrvatska u svakom području ljudske djelatnosti ima svoje Modriće, Rakitiće i Subašiće, ali nažalost ima premalo Dalića