CRES Oscar i Ivan popili kavu i skočili do Maroka – biciklom
Surfali su u Maroku, na Šri Lanki, a nakon toga shvatili su na kako lijepom otoku žive i što imaju. Oscar radi u kampu u Cresu, a Ivan je poznat kao odličan medar
Na otoku živi jedan surfer. I još jedan. Kad bi si čovjek dao truda pa išao raditi popis creskih surfera u 2018., popisao bi ravno – dvojicu. Oscara i Ivana. U kafiću Plavica, tu odmah dolje uz more na rivi, dečki će reći: – Sjeli mi lani na bicikle, baš smo popili kavu za ovim stolom, i skočili do Maroka – kaže Ivan Saganić (28). – Pa natrag – dopuni ga Oscar Piljek (29) pa doda: – Znaš, Maroko je idealan za nas surfere...
Put preko Alpa
– Zvuči, tu u kafiću, kao skoknuti iza ćoška do Konzuma, ali... – Svaki na leđima s po 45 kilograma opreme. Problemi. Kroz Alžir ne možemo proći, žele da nas vojska prati 1500 kilometara. A tu pratnju trebamo platiti. Iz Tunisa su nas deportirali natrag u Europu jer su tražili garancije da ćemo spavati u hotelima, a mi sa šatorom – govore uglas. – Vozili smo se 213 dana do surferske plaže nešto južnije od Casablance. Prešli smo 12.700 kilometara na biciklima... Na povratku prešli i Alpe. Svijet nam je bio mali kad smo stigli natrag tu na Cres, za ovaj stol. Kad smo napravili takav pothvat, više nam ništa nije problem. Važnije, tek kad smo vidjeli sva druga mjesta, razvikana ili manje razvikana, shvatili smo na kako lijepom otoku živimo. Što imamo... – kažu uglas. Sjeti se Oscar: – Negdje na Siciliji pronašli smo šest psića. Netko ih je ostavio uz cestu. I stavili ih na bicikle pa ih udomili u prvom gradu. Nije sve bilo idealno. – U Maroku turist preko granice ne smije unijeti dron. A mi smo sve snimali, za dokumentarac koji planiramo prikazati pod nazivom “Ekspedicija sedam milja”. U jednom trenutku digao ga iznad grada ne bi li snimio panoramu, da naši ljudi vide kako to izgleda. Međutim... Netko nas prijavio. I dan poslije kucaju na vrata naše sobe u hostelu. Otvorim vrata i vidim – ljude u crnim odijelima. Kao na filmu, ugurali me u auto, sjedim u sredini, oko mene još četvorica. Rotirke. Dovedu me u policijsku stanicu u Casablancu i zaključe: “Ti si špijun iz Alžira. Snimaš vojne objekte”. A ja im objašnjavam: “Ne, surfer sam s
Cresa”. I što je bilo? – Pustili su me, ali sva oprema ostala je tamo. Srećom, fotografije smo uspjeli sačuvati. Oscar radi u kampu tu u Cresu, a Ivan je na otoku poznat kao odličan – medar. – Živim sam u Vidovićima, selu pokraj Martinšćice. Ostali su stanovnici tek moja Tamara i susjed Đino. Njemu su 83 godine, a vitalniji je od mene! – kaže Saganić.
Zaobiđi bus pa slona
Dečki su surfali i na Šri Lanki. – Živjeli smo neko vrijeme upravo u prašumi Šri Lanke, kod lokalca Malitha. I to je idila, ujutro bismo se probudili pa ubrali bananu sa stabla. Kad se voziš po Šri Lanki, prvo zaobiđeš autobus ili kamion, a onda slona! Željeli smo čak, ali ipak smo odustali, kupiti kuću tamo pa otvoriti surfersku školu. Na plaži smo pronašli jednu kućicu od 60 m2 za koju je trebalo dati 4000 eura. Obukli košulje, otišli odvjetniku, skoro potpisali ugovor, ali ipak smo se vratili na naš Cres... Genijalci su njih dvojica, ništa im nije problem. – Ma mi bismo sad na biciklu mogli do Zagreba doći, no lakše je iz metropole do Cresa, jer nema toliko penjanja – kaže Oscar. Za kraj, jer dečkima počinje smjena na poslu u kampu, kažu: – Čovjek ne smije pokušati kontrolirati ono što će mu se događati putem. Ne smije misliti previše unaprijed, jer put te vodi. Ako želiš kontrolu, stvari će brzo početi krenuti nizbrdo, neće sigurno biti onako kako si planirao. Cilj je važan. A kako do tamo, e, to ćeš pronaći putem... Kamo dalje na put? – Južna Amerika. Ovo ljeto odmaramo se na našem Cresu pa sljedeće dalje... A surfanje na Cresu? – Ima jedna uvala pa, kad je dobro vrijeme, nema problema. Ma tu se sve može...