13. srpnja Jedan dan u godini za one koji nisu htjeli Hrvatsku

Dok Hrvatska slavi, normalno je da o uspjesima naših nogometaša u Rusiji štogod kažu i oni koji ih nisu željeli, koji nisu željeli ni hrvatsku državu ni njezinu nogometnu reprezentaciju. Što možemo očekivati od Žarka Puhovskog (na RTL-u je jaukao u društvu sličnog mu Zorana Šprajca), koji je poslije hrvatskog proljeća sedamdesetih godina prošlog stoljeća svjedočio na zločinačkim sudskim procesima protiv hrvatskih patriota u Zagrebu, a koje desetljeće poslije i u Haagu na suđenju hrvatskim herojima, nego da svjedoči o “nacionalističkom naboju” koji prati igre naših reprezentativaca. Prva se u knjigu žalbi upisala Rada Borić kojoj je smetalo gledanje nogometa ispred jedne crkve, onda su se javili i drugi, pa i neizbježni Puhovski. Ne treba ih osuđivati nego žaliti zbog patnji koje prolaze kad su svakodnevno okruženi onim što ne podnose, a ništa ne mogu, poput zvijeri kojima su odrezani zubi i šape dok ispred njih igraju gazele te im glad postaje sve neizdrživija. Navodno ima prijedloga da se iz humanih razloga jedan dan u godini te njihove strašne patnje ublaže te sa svih javnih mjesta uklone hrvatski grbovi, zastave i svako izražavanje hrvatskog domoljublja, jer hrvatski građani s njima dijele te

1:364.• patnje otprilike u omjeru