USUDIMO SE MIJENJATI STVARI, BAJKA MORA IMATI SRETAN KRAJ

Uzmimo najbolje od Dalića, Modrića, Rakitića... Oni nas nisu osramotili, neka se ni oni ne crvene zbog svoje domovine

Kad se jutro poslije povijesnog finala probudite s čudnim osjećajem nostalgije, poput onog kada su u djetinjstvu završavali idilični i bezbrižni ljetni praznici, jer će vam nedostajati euforija vatrenih i pozitivna energija koju je donio Zlatko Dalić, onda znate da je hrvatska reprezentacija postigla nešto zaista veliko. Mjesec dana vrhunskih ljetnih praznika, onih kad se toliko zaljubite da izgubite glavu, priuštio nam je čarobnjak ljudske psihologije i njegova ekipa koja je osvojila srce svijeta. Samo jedan čovjek bio je potreban da uskladi 22 vrhunska individualca u koje ni sami nismo vjerovali kada su krenuli put Rusije, ali i da naciju skine s antidepresiva te je iz stanja već kliničke depresije uz pomoć dobre psihoterapije vrati u funkcionalno stanje. Vjerojatno pretjerujemo i sigurno je i samom Daliću već dosta čitati o sebi kao o nekom božanstvu, ali fascinantno je koliko je jedan čovjek blagotvorno i ljekovito djelovao na naciju. Sad kad je sve gotovo, preostaje da se svi potrudimo barem dijelom biti Zlatko Dalić; uporni, staloženi, s vjerom u sebe i bez loše riječi za druge. Dijelom i Luka Modrić; skromni i samozatajni i onda kada postajemo najveći, ali i Ivan Rakitić; mirni kad je pritisak najveći, a opet ludo zaljubljeni u neku svoju Raquel. Svijet se zaljubio u hrvatsku nogometnu bajku, naši su nogometaši svijetu prodali holivudsku priču. Namijenimo sebi najbolje uloge u tom filmu. Nemojmo se vratiti na staro, nemojmo se opet uvlačiti u iste iscrpljujuće podjele i besmislene rasprave. Iako su nogometaši često percipirani kao neobrazovani dečki koji su se proslavili vještim nogama i snažnim mišićima, oni nas na Svjetskom prvenstvu ni u jednom trenutku nisu osramotili. Nemojmo nakon svega dozvoliti ni da se oni zbog nas crvene dok domovinu putem ekrana svojih mobitela budu pratili iz velikih europskih klubova. S odmakom se stvari bolje vide. Odmaknimo se od uhodanih staza konformizma, da Luka Modrić nije iskusio surovost Velebita i rata koji ga je otjerao u prognaništvo možda danas ne bi bio u društvu najvećih svih vremena. Da Ivan Rakitić nije zbog fatalne i tada neosvojive Raquel ostao u Sevilli, nikada ne bi postao prvi strani kapetan tog kluba nakon Maradone. Za promjenu je potreban iskorak, a euforija koju su nam poput droge u vene ubrizgavali hrvatski reprezentativci svakom pobjedom na Prvenstvu neka bude poticaj za zaokret nabolje. Usudimo se mijenjati stvari. Uostalom, bajke moraju imati happy end...