Domet vatrenih veći je od olimpijske pobjede
Tin Srbić poručuje političarima da ne hodaju s vrećama punim obećanja, u sport valja ulagati!
Mnogi prvaci svojih sportova jučer su došli pozdraviti kockaste, komentirali njihov uspjeh i obećanja političara...
Na doček vatrenima kakav Zagreb ne pamti - koji je bio veći čak i od dočeka vatrenima iz 1998. ili pak dočeka trostrukoj olimpijskoj pobjednici Janici Kostelić 2002. - stigli su i brojni hrvatski sportaši, ponajprije zagrebački. No u tom mnoštvu našao se i jedan legendarni splitski sportaš, današnji predsjednik Kluba hrvatskih olimpijaca Željko Jerkov koji je poentirao sa sljedećom izjavom: - Ovo srebro, ovaj finale hrvatski su nogometaši igrali za Hrvatsku, za svoj hrvatski narod, a ne za hrvatsku državu. Nekadašnji sjajni košarkaš mislio je zacijelo na političku elitu koju se jučer baš i nije moglo primijetiti. Barem ih nije bilo na pozornici na Jelačićevu trgu. Uostalom, ovo je ionako bila fešta samo za srebrne nogometaše i njihov voljeni narod. - Ja sam bio olimpijski pobjednik 1980., no ovo je veći domet od toga. Političke elite za sport nisu učinile gotovo ništa jer po meni proračun HOO-a, koji dijeli sav taj novac, ne bi smio biti 150 milijuna kuna nego jedan posto državnog proračuna, a to je minimalno milijardu kuna. Kada je riječ o ulaganjima u sport, zabrinutost je istaknuo i svjetski gimnastički prvak Tin Srbić. On se naslušao obećanja nakon što je postao planetarni šampion u logistički slabo praćenom sportu, a mislilo se da Hrvatska do toga nikada neće doći. - Ja i dalje treniram u dvorani staroj 140 godina i ništa se nije promijenilo. Od tada danih obećanja ništa se nije ostvarilo, a sumnjam da će se nova dvorana u Zagrebu ikada napraviti. I Srbić je, očito, ljutit na političare koji u ovakvim trenucima hodaju s vrećama punih obećanja.
Bolnih leđa na slavlje
- Ganulo me kada sam vidio Lovrena kako plače. Nije on plakao zato što će od svog kluba dobiti 10 milijuna eura, nego zato što nije mogao još nešto više napraviti za svoju zemlju. Plakao je zbog svojih ljudi. Svjetski gimnastički prvak još se jednom duboko naklonio svjetskim nogometnim doprvacima. - Iznenađen sam koliko su dečki
u finalu igrali mirno i opušteno, od noge do noge. Svaka im čast. Mnogi prvaci u svojim sportovima jučer su došli pozdraviti kockaste, pa tako i veslački olimpijski pobjednik iz Rija Martin Sinković. Nakon liječničkog pregleda zbog bolnih leđa, Martin je pohitao na Jelačićev plac. - Nisam smio ovo propustiti. Tim više što smo dva tjedna bili izvan Hrvatske pa nismo dijelili sreću s našim ljudima. No gledali smo naše nogometaše i u Londonu i u Luzernu, a na koncu i u zračnoj luci u Zürichu. Nismo ni tražili dopuštenje, nego smo skakali i bili navijački vrlo glasni. Nažalost, njegov stariji brat i suborac iz čamca Valent jučer nije bio dio velikog veselja. - Otišao sam na kratki odmor u Zagorje sa suprugom jer smo to unaprijed uplatili. Očito je da na ovakav uspjeh nogometaša tada nismo računali. I zato sam u ponedjeljak ujutro ipak obišao Jelačićev trg da osjetim barem malo atmosfere za koju sam već tada ustvrdio da će predstavljati najveći doček ikada. Naši nogometaši su to i zaslužili jer su napravili neviđenu stvar za ovu zemlju i sve Hrvate. Zato je na Jelačićevu placu, kao dio HRT-ove ekipe bio Robert Prosinečki, jedan od brončanih vatrenih iz 1998., naraštaja koji je sve dosad predstavljao teško dostižnu visinu letvice za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. - Atmosfera je nevjerojatna. Ovo je jači doživljaj nego 1998. Sve to sada moramo iskoristiti za poboljšanje sportske infrastrukture. Jedan od sportaša koji je bio višom silom spriječen da se jučer nađe u presretnom mnoštvu na središnjem zagrebačkom trgu jest i dr. sc. Damir Škaro, brončani boksački olimpijac iz Seula 1988, trenutačno glavni tajnik Hrvatskog kluba olimpijaca. Zbog manje operacije na oku bio je prikovan za fotelju i izjavio: - Ovo je najveći domet hrvatskog sporta uopće i zbog toga mi je još više žao što nisam na Trgu. No kao netko tko je doktorirao marketing mogu vam reći da su nogometaši napravili nevjerojatnu stvar. Prije nego što će Ćiro i njegovi izabranici osvojiti treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine za Hrvatsku je znalo tri posto čovječanstva, a nakon te bronce oko 80 posto. Bili su to rezultati istraživanja jedne ozbiljne engleske marketinške agencije. S obzirom na to da Fifa s 208 članica ima više članica i od Ujedinjenih naroda (198) i Međunarodnog olimpijskog odbora (203), a to govori o superiornosti nogometnog sporta, ja sam uvjeren da nakon ovog SP-a za Hrvatsku zna više od 90 posto čovječanstva.
To može samo nogomet
O globalnoj snazi nogometa govorio nam je i negdašnji košarkaš, danas trener, Veljko Mršić koji je uživo gledao četvrtfinale i finale SP-a: - Prizor na Trgu, a tu je čovjek na čovjeku i pjevalo se satima prije dolaska vatrenih, samo je dokaz da je ovo najveći dan u povijesti hrvatskog sporta. Zapravo, bio je to dan kada su dečki u polufinalu pobijedili Engleze. Nogomet je jedini sport koji može postići ovako nešto, koji u vrijeme svjetskih prvenstava, potiče “sebe naroda”. Na koncu je Mršić poželio nešto što i ovaj reporter priželjkuje: - Volio bih doživjeti barem jedan doček košarkaša. Znam da ne može biti ovakav, ali neka ga ipak bude. Poseban napor da bi iskusio sve ovo učinio je bivši košarkaški reprezentativac Zoran Planinić koji danas živi u Chicagu: - Sletio sam na dan dočeka i čini mi se da niti narednih sedam dana neću spavati. Morao sam doći u Hrvatsku i podijeliti ovu emociju. Ovo je nešto nevjerojatno i to nisam smio propustiti.
Valent Sinković: Naši nogometaši napravili su neviđenu stvar za ovu zemlju i sve Hrvate Zoran Planinić, sletjevši iz Chicaga: Morao sam doći u Hrvatsku i podijeliti ovu emociju