Subašić – želim da to bude svatko od nas! Ili da barem proba
Nižnji Novgorod, 105. minuta utakmice Hrvatska – Danska. Luka Modrić, kasnije će se ispostaviti, Zlatna lopta Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji 2018. godine, spustio je glavu u znojne ruke, kroz glavu su nam proletjele slike “bečkog nogometnog pogubljenja” 2008. godine i naših snova da opet vidimo neko nogometno polufinale. U tih nekoliko trenutaka nakon što je Kasper Schmeichel poput najboljeg žonglera ulovio “živu loptu” koju je poslao hrvatski kapetan vidio sam obješene nosove, tužna lica i priču o generaciji gubitnika koja stiže u Zagreb. A onda je između dvije vratnice, u tih 7,32 cm stao, skakutao, na užas sudaca, ali i svih svjetskih pametnjakovića Danijel Subašić. Bilo je to deset najšokantnijih, ali i najboljih minuta jednog golmana u dresu Hrvatske. Bilo je i ljepših od tog zelenog, ali ispod njega nije bilo emotivnijeg. Slika Hrvoja Ćustića, prijatelja, koji je preminuo u zidu zadarskih Stanova, koji je zbog propusta HNS-a u izdavanju licencije bio preblizu aut-linije, bila je posveta njemu. Svi ga se sjetimo jednom godišnje, a Suba svakog dana. Podsjetilo me to i na otvorene izjave Monacova golmana koji u prošlosti nije želio žmiriti na sve ono što se događalo u hrvatskom nogometu. Posebno apostrofirajući nepošten odnos prema splitskom Hajduku. Branio je Danijel i protiv Rusije, ne jašinovski, ali ponovno je bio pobjednik nakon jedanaesteraca. Maestralnih dva puta po deset minuta u trenucima kada se odigravao rulet jedanaesteraca, između kojih je još jednom pokazao kakva je vrhunska osoba. Naime, beogradski mediji su “kopali” po rodnim listovima, tamošnji mediji su i u našoj redakciji tražili potvrdu da je Subašić Srbin i je li do svoje ljubavi života morao doći, a da nije dobio blagoslov svog oca. A, onda je stigla jedna izjava kojom me Danijel Subašić kupio za sva vremena. Kada su ga pitali kome će posvetiti pobjedu Hrvatske protiv Engleske i ulasku u nogometni rajski vrt finalne utakmice taj ČOVJEK je mirno rekao: – Ovu pobjedu posvećujem svim majkama Srebrenice! Bio je to 11. srpnja 2018. godine, točno 23 godine od najtužnije ljudske priče od Drugog svjetskog rata. U tom je trenutku u ushitu i nogometnoj euforiji pokazao da nije samo nogometaš koji će staviti rukavice na ruke i stati na gol i obraniti sve što može, već da je osoba koji voli svakog čovjeka, bez obzira na rasu, vjeru, naciju. Ostao je samo velik sportaš koji je u jednom trenutku svoje karijere po dolasku u Hajduk želio završiti svoju nogometnu karijeru prije nego što počela, I to zato što su se oko njega borili ljudi koji su od svega toga imali samo svoj vlastiti, sebični interes. Pokazao je ljudsku veličinu koju ću pamtiti zauvijek, jedan fundamentalni odnos prema životu, prema čovječnosti. Vjerojatno Danijel Subašić nikada neće biti svjetski nogometni prvak, cijeli će život vrtjeti film te moskovske utakmice u kojoj je Hrvatska mogla doći i do kraja. Kada sagledamo cijeli turnir, bili smo tu, samo na korak do najveće pobjede naših sportskih života. Suba nas je svojim izjavama i svojim ponašanjem tijekom znamenitog ruskog ljeta 2018. godine oduševio, neke i rasplakao.