KRK Svaka druga bila je Helga, ne sjećam ih se, one mene pamte
Mi smo imali plesnjake. Sve terase imale su živu glazbu, tamo bi došao, malo joj namignuo, pogledao gleda li te pa, ako bi ti dala neki znak, eto tebe, ples, druženje, piće...
Mornarska majica, kratke hlače, kapa. Davno je prošao 70. rođendan. Vitalan, smije se, priča, pije Oranginu... Ovo je ispovijest galeba s otoka Krka, imena nisu bitna, podaci su poznati redakciji... – Eh, da se i ja mogu sjetiti imena. Ali, eto, svaka druga bila je Helga – smije se, tu na terasi kafića u centru Krka, vremešni susjed koji nije stao. Vadi mobitel. Pokazuje fotografiju. Na njoj mlađa gospođa. Veselo gleda u kameru.
Posljednja u nizu ove godine
– Evo ti, ovo je posljednja u nizu od ove godine. U nizu?! – A bilo ih je već nekoliko, tek je počela sezona. Ima 35 godina, iz Slovačke je – priča sjedokosi zavodnik. Anegdote, a on je u ovom “poslu” više od 60 godina, redaju se jedna za drugom. – Stiglo meni nedavno pismo iz Njemačke. Piše gospođa kako je postala udovica, da je usamljena, i da se mene rado sjeća. Čak je poslala i crno–bijelu fotografiju. Gledam ja tu sliku, dvoje mladih ljudi. Go- dine su, negdje baš početak 70–ih. Sebe još i nekako prepoznajem na toj slici, a nju, prvi put je vidim! – kazuje pa dodaje: – Jednom se mom prijatelju dogodilo da mu je djevojka iz mladosti, sad vremešna gospođa, došla na vrata. Kuca. Otvori njegova današnja supruga i gleda tu Njemicu, pita što želi... Skuhali joj kavu, popričali kao stari prijatelji, još su joj Miki i žena za uspomenu poklonili i bocu žlahtine. I veli on meni, ista stvar: “Ne sjećam se te žene.” Bilo ih je zaista puno. Ali, one su nas pamtile... U društvo, za stol, sjeda i njegov prijatelj. I on je prekaljeni zavodnik... Istina, nekoliko godina mlađi, ali i on pun iskustva. – Nikad nismo brojili. Ne. Crtice nas nisu zanimale. Ali, kad bi se gledalo, svako ljeto bilo bi desetak djevojaka, većinom Njemica, s kojima bismo se zabavljali – kaže vremešni galeb. I taj već u mirovini. Pravoj, ali i onoj galebarskoj. – Jedne zime svi smo na Krku učili engleski. Čuli smo da dolaze Engleskinje sljedeće ljeto, i bacili se mi svi redom na proučavanje rječnika. Stav je bio tad: “Dosta nam je Švabica, stižu Engleskinje.” A kad ono... Englezice došle, a mi u šoku. One sve redom riđokose, blijede, neke su imale crvene oči
kao da imaju konjunktivitis... Odmah smo zaključili: “Vraćamo se Švabicama.” Njemice su bile najdraže. Zgodne, plave, rasne, imale su i novca pa su si mogle priuštiti da dođu ovamo. A domaće cure? – S njima se nitko nije petljao jer znalo se, čim ti kreneš s domaćom, ide brak. Tu nema šale. A ove, strankinje su, znaš i sam, zbog toga su i dolazile na Jadran. Sunce, more, glazba i – zavodnici. Ma čim bi vidio dvije da su same, sve bi ti odmah bilo jasno. I mi smo im bili egzotika. Crni, visoki, ribari, snažni... Gdje ste ih upoznavali? – Danas se mladi okupljaju oko kebaba. I tako se druže. Mi smo, tada, imali plesnjake. Sve terase ovih hotela imale su živu glazbu. I tamo bi došao, malo joj namignuo, pogledao gleda li te, okreće li se za tobom i, ako bi ti dala neki znak, eto tebe. Pa ples, pa druženje, pa piće, pa sve na terasi. Kad bi završili sviranje, oko 23 sata, ako si je uzeo za ruku i krenuo s terase, znalo se što slijedi. Soba? – Rijetko. Prije plaža. Ili brod. Išli na kupanje, pa je malo brišeš ručnikom, pa se kupate...
Uspomene i rastanci
Uspomene na ljetne ljubavi? – Jednom triper. A kako su izgledali rastanci? – Tako da ti stojiš na molu, mašeš, one odlaze brodom i plaču. Jeste li i vi plakali? – Mi? Zašto?! Pa drugi brod dolazio bi već popodne. Opet s Njemicama... A ako bi se poklopilo da u isto vrijeme dođu dvije, tri prijateljice od lani? – Nikad! Nisam ja bio takav. Rezervirao bih termin. Čekao ih. To su bile prave ljetne ljubavi. Iskrene. A što su roditelji govorili? – A što bi? Otac je istu stvar radio još 30–ih. No, tad su više na Krk dolazile Čehinje. A što će biti za 100 godina? – Već sad nema zavodnika. Neće biti ništa. Gotovo je to. Velim ti, mladi se sad okupljaju oko – kebaba.