NEKA PATI KOGA SMETA, HRVATSKA JE DOPRVAK SVIJETA!
Iza grada Zagreba možda je najveći, a sasvim sigurno najeuforičniji skup u njegovoj dugoj povijesti. Doček srebrne hrvatske nogometne reprezentacije. Policija, koja je doduše ne tako davno pokazala da baš i ne zna brojiti, ipak je ovog puta izbrojila pola milijuna ljudi!? Pa tko to osim nogometaša može okupiti toliko mnoštvo polovicom srpnja u kontinentalnoj prijestolnici, u zemlji koja ima samo četiri milijuna stanovnika? Svaki osmi stanovnik Hrvatske bio je na dočeku. A i emocija je bilo napretek. Mogle su se rezati nožem. Ne zna se tko je bio uzbuđeniji, narod ili sportaši. Režije na središnjem gradskom trgu prihvatio se iskusni Krešimir Dolenčić, ali nogometno-domoljubnu predstavu ovog je puta režirao narod. Uz pomoć neumornih sportaša, naravno. Tako su Vedran Ćorluka i Šime Vrsaljko pred milijunskim auditorijem pokazali da su odlični pjevači, Zlatko Dalić pokazao se kao izniman govornik, a klapa Hrvatske ratne mornarice Sv. Juraj pokazala je što je to pjevanje u intonaciji. Nogometaši su očito žarko htjeli da im na Trgu bana Jelačića pjeva i Marko Perković Thompson
Za Dalićevu momčad navijali su i Thompsonovi, ali i fanovi svih drugih hrvatskih pjevača. Nitko stoga nema ekskluzivno pravo na uspjeh hrvatskih nogometaša
(kojeg, čini mi se, nismo vidjeli kao Mladena Grdovića na veličanstvenim ruskim stadionima), pa im je Thompson i zapjevao. A za svaki su ga slučaj odmah na aerodromu ukrcali u raspjevani autobus u kojem je bilo piva, ali nije bilo toaleta, a to baš i nije bilo tako bezazleno... No, ne bi bilo dobro da priče o Thompsonu i nogometnoj reprezentaciji Hrvatske zasjene uspješnu sportsku priču o čudnovatoj generaciji koja se uz pomoć smirenog trenera vratila iz mrtvih i skoro, doista za dlaku, osvojila i najsjajniji sportski pehar na svijetu. Jer, za Dalićevu momčad navijali su i Thompsonovi, ali i fanovi svih drugih hrvatskih pjevača. Nitko stoga nema ekskluzivno pravo na hrvatske nogometaše i njihov ruski uspjeh. Uostalom, zato su ti isti nogometaši i uspjeli okupiti tako veliku masu ljudi. Zato su za njih navijali i stanovnici drugih zemalja diveći se borbi jednog Davida protiv brojnih Golijata. I zato je Krešimir Dolenčić s pravom ponosan da se na Trgu bana Jelačića i okolo njega nije dogodio nijedan incident. Čuvao nas je Bog, kaže Dolenčić za najveći doček u povijesti Hrvatske koji treba gledati uključivo i tolerantno, a ne s jamranjem i zluradošću. Istina, ljude se nije smjelo ostaviti da na veseli autobus čekaju i dulje od deset sati. Ali, ako su ljudi strpljivo čekali do mraka da bi dočekali svoje heroje, tko im to može zamjeriti? Neka pati koga smeta, Hrvatska je doprvak svijeta!