Treba li Modriću poništiti gol i uzeti pokal jer su mu prijatelji Thompson i Đoković?!

Treba li Luki Modriću poništiti gol koji je dao Argentincima, uzeti pokal najboljeg svjetskog nogometaša!? Onaj tko bi to tražio bio bi lud, zar ne? No samo korak do tog ludila jesu objede onih javnih higijeničara i političara s napoleonskim kompleksom koji bi sada Modrića strpali u fašiste jer je u autobus s vatrenima pozvao – Thompsona. Na svu sreću, Modrić karakterno predstavlja barem 80 posto hrvatske nacije, a tih lijevih radikala koji bi Modrića strpali u fašiste te desnih koji ga proklinju jer Luka je prijatelj teniskom dijamantu Srbije Novaku Đokoviću, ima nekoliko postotaka s jedne i druge strane zdrave nacionalne središnjice. Koja će bez kompleksa pjevati pjesmu “Lijepa li si”, u kojoj ustašluke može pronaći tek pacijent ili fašistoid. Nakon najradosnijih dana i noći u zadnjih 20-ak godina, jedina je dvojba je li na istoj strani tih dana bilo 80 ili 90% nacije. Oni zrelije dobi već su takve dane doživjeli devedesetih, kada je isti postotak nacije bio na istoj strani, no oni mlađi takvo stanje hrvatske nacije ubuduće će uspoređivati s događajem kojem su sami svjedočili. A kakvo je to svjedočanstvo bilo! Samo u Zagrebu 550.000 ljudi na ulicama na dočeku vatrenih, a jednako se slavilo po svim mjestima Hrvatske, dakle na ulicama i trgovima bilo je još nekoliko stotina tisuća ljudi. Na HTV-u kažu da je istodobno prijenos pratilo 1,8 milijuna ljudi, prema tome doček vatrenih izravno je povezao više od 2,5 milijuna stanovnika RH. Događaj jest povijesni, jer je u neobično kratkom vremenu od depresivne, mrzovoljne i neradosne nacije stvorio naciju koja priznaje samo “top” stanje. Ta nova nacionalna ambicioznost neće se ugasiti, naprotiv, izglednije je da se prelije na ostale segmente društva. Apsurdno ili ne, to će novo stanje nacije najizravnije ugroziti hrvatske političare, a i oni će jako brzo uvidjeti da narod sada ima nove uzore te će vrlo brzo i od političara početi tražiti izvrsnost vatrenih i Dalića. Političari su se, dok je trajao pobjednički put nogometaša, uglavnom povukli iz javnosti i shvatili da je doba vatrenih, a da oni i njihovi istupi ne zanimaju nikoga. Premijer Andrej Plenković ponašao se isuviše pristojno i “ponizno”, uglavnom sklanjajući se s pozornice, a u Rusiju je išao tek jednom. No i kada je bio na stadionu, vatreni su bili u prvom planu, a on je svoju političku nenametljivost zadržao do kraja.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, pak, sasvim je druga priča. Ona je u više navrata jednostavno “ukrala šou” vatrenima. To je činjenica, a je li to bilo pozitivno za hrvatske nacionalne interese i imidž države, postoje dvojbe. Analiziramo li svjetske medije i javni interes, naša Kolinda uveličala je i upotpunila javnu sliku o Hrvatskoj i uglavnom je svijet drži simpatičnom. Vjerojatno je točna i njezina tvrdnja da je narodu dosta političara, državnika koji izgledaju kao da su “progutali metlu” čak i kada igra njihova reprezentacija, no ima nešto istine i u stavu da državnik ne može potpuno otpustiti sve diplomatske kočnice, bilo na stadionu, bilo u svlačionicama. Uglavnom, Grabar-Kitarović imala je publiku od milijardu ljudi, poput vatrenih, što nijednom hrvatskom političaru nije uspjelo, a teško da će i uspjeti.