Tko nije dočekao reprezentativce u Zagrebu, ostao je uskraćen za neopisivo

Dan poslije velikog finala Svjetskog nogometnog prvenstva dočekali smo naše viceprvake onako kako to samo mi možemo. Tko nije bio na ulicama Zagreba uskraćen je za nešto što se ne može opisati riječima. Ne može ga dočarati ni TV ekran ni bilo koji drugi medij. Na dan dočeka hodam ujutro u 10 sati Jurišićevom ulicom koja vodi do samog Trga bana J. Jelačića i ususret mi dolaze tri djevojčice ne starije od deset godina i nose veliku hrvatsku zastavu, zastavu gotovo veću od njih, i na sav glas pjevaju: “Igraj moja Hrvatska, kad te vidim ja, srce mi gori, srce mi gori .... ” Okrenuo sam se za njima i vidio da imaju pratnju odraslih koji su hodali nešto dalje iza njih. Nakon nekoliko metara potekle su mi suze niz obraze. Onako malene, sitne, ali pjevaju kako im srce gori kad igra naša Hrvatska... Pomislio sam u sebi: “Bravo, roditelji, tako se odgajaju djeca.” U domoljublju i neizmjernoj ljubavi prema svojoj zemlji. Čovjek bez osjećaja ljubavi prema rodnoj grudi kao prazna je baterija. On može biti uspješan u poslu, cijenjen u društvu i financijski siguran, ali on je i dalje “prazan”. Kad čujem i vidim oko sebe one koji zamjeraju predsjednici na pretjeranom slavlju zbog navodnog ponašanja protivnom protokolu i kad čujem komentare onih koji kažu da pretjerujemo u slavlju i da ćemo sutra opet biti jadni i nesretni, kao i sve one koji bi željeli umanjiti značenje ovog velebnog uspjeha naših nogometaša i najvećih sportskih ambasadora, poručio bih svim tim anacionalnim i defetistički raspoloženim ljudima da je hrvatski duh neuništiv. Snaga i potencijal ovog naroda puno je veći nego što oni misle. I zato, znajte, Hrvatska će prebroditi sve teškoće i nedaće i postat će uspješna moderna i ponosna zemlja velikih ljudi i još većeg srca... Još Hrvatska ni propala dok mi živimo! populističkih političara. Do sada su oni obećavali ono za što su znali da neće izvršiti računajući na ljudsku naivnost. Zašto i kako su znali? Razlog je vrlo pragmatičan: jer ni u ludilu ne žele prolijevati znoj, trošiti snagu na obveze koje su sami sebi odredili, nego im je na prvom mjestu užitak i vlastiti probitak. Idu toliko daleko u vlastitoj neodgovornosti, bahatosti i bezobrazluku da su u stanju uništiti stranku kojoj pripadaju, a znaju da je nisu ni osnovali, niti imaju bilo kakvog udjela u najboljim njezinim vremenima. Za razliku od njih, imamo izbornika nogometne reprezentacije koji je obećao jedino znoj i bespoštedno zalaganje, a sada uspjeh i zasluge pripisuje onima o kojima ovisi (nogometašima). Zar iz ovoga primjera nije očito kome trebamo i kako vjerovati? Zar iz ovih primjera nije jasno da bez rada, poštenja i istine nema ni napretka ni života? Zato molim hrvatski puk da shvati koliko nam političari lažu i vuku unazad, i da se jedino istinskim poštenjem može naprijed. Nema toga što sloga i zalaganje ne mogu ostvariti jer je Bog s onima koji tako žive.