Kako su nam 20-godišnjaci s loptom očitali lekciju iz domoljublja

Hrvatska uistinu jest borbena, hrabra, sposobna i beskrajno talentirana zemlja, samo što smo mi to negdje putem zaboravili

Kolektivno možemo odahnuti, Domagoj Vida nije pao s autobusa, dovoljno čvrsto su ga držali za gaće. Šime Vrsaljko nije pao s policajčeva motora na koji je naskočio negdje u Novom Zagrebu. Zlatko Dalić nije aterirao stražnjicom na pozornicu nakon što su ga vatreni veselo bacali po zraku. Nitko nije popadao s krovova na Trgu bana Jelačića, kao ni sa stupova rasvjete i semafora diljem grada. Dobro kažu naši vatreni, ovdje nitko nije normalan... samo neka potraje! Mala zemlja velikih snova još se ne budi iz sna. Vijesti su dobre i oštro se protive buđenju. Čuje se o ljudima koji bacaju kauče kroz prozor, koji u crveno-bijele kvadratiće briju svoje ljubimce, pa i cijelo stado koza, o navijačicama koje preklinju Rebića da se oženi njima. Čulo se tako o liku iz Australije koji si je još tamo negdje oko četvrtfinala preko cijelih leđa dao tetovirati pokal s natpisom “Hrvatska – šampion”, o djeci naših stranih gostiju koja trčkaraju Jadranom u majicama na crveno-bijele kvadratiće, o Pakistancima koji su se pridružili slavlju na Trgu jer su zavoljeli Luku Modrića i našu zemlju. Čuje se i o nogometnim veličinama koje proteklih dana pišu i govore kako smo pokradeni u finalu, kako smo najbolja momčad turnira. Dobre vijesti stižu i dalje, neprekidno. Jedna od svježijih govori o dječarcu u hrvatskom dresu sa zastavicom u ruci koji se prošetao središtem Bruxellesa tijekom proslave uspjeha belgijskih brončanih pa zaradio ovacije okupljenih građana. Sa svih strana svijeta čuje se kako smo borbeni, hrabri, sposobni, talentirani, dostojanstveni u porazu koji se pokazao kao golema pobjeda. Izgleda da je i golema zastava “Spasiba, Rusija”, razvijena neki dan na tribinama, učinila više na prijateljstvu dvaju naroda koje su u dugoj povijesti uspješno razdvojile loše politike. Izgleda da svjedočimo nečem većeg od nogometa, pozitivnoj promociji Hrvatske kakva nikada nije viđena i euforiji u hrvatskom narodu koji diše kao jedan, kojeg su, također, uspješno razdvajale loše politike. Izgleda da nismo osvojili Svjetsko prvenstvo u nogometu, ali jesmo srca cijelog svijeta. No, da Hrvatska uistinu jest borbena, hrabra, sposobna, dostojanstvena i beskrajno talentirana zemlja, mi smo negdje putem zaboravili. Na to su nas, čini se, morali podsjetiti ovi naši 20-godišnjaci, naoružani loptom i srcem, pa nam usput očitali lekciju iz domoljublja, pokazali nam kako se trud, odricanje, disciplina, rad, vjera, žrtva i pozitiva uistinu isplate jer proizvode optimizam koji čini da je ama baš sve moguće. Baš onako kako su to jednom, 90-ih godina, s puškom i srcem Hrvatsku krenuli stvarati naši branitelji, također mahom 20-godišnjaci koji su iz tenisica uskočili u vojničke čizme, okupljeni pod geslom “znoj štedi krv”, jer drukčije, bez goleme žrtve, ne ide, ali uspjeh ne može izostati. Okupljeni tada ispod hrvatske zastave, baš kao danas ovi mladi čija smo sretna i ozarena lica u domoljubnom zanosu imali prilike vidjeti uzduž cijele trase od zračne luke do središnjeg zagrebačkog trga. Oni su jamstvo da imamo razloga za optimizam jer naposljetku, nakon toliko godina, ponovno imaju istinske uzore.